УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА НОВОГ МЕДИЈА. COMPLETARIUM

На други, трећи поглед. ЦЕО СВЕТ је једна држава. "Сазвежђе З"

Укупно приказа странице

среда, 01. октобар 2008.

Razvrat samoće: odlomak iz duže proze Franje Frančiča


I. Veronika

ONA

Napravila je dva koraka naprijed
Dva koraka natrag

I opet ona poznata bol koja kljuje, kao da sam upalio svjetlo, kao da sam iz zaštitničkog mraka isplivao među oštre rubove svijeta. Nije bol već šok, udarac svjetlosti i mutne maglice koje mi plivaju pred očima. I zatim sastaviti mozaik jučerašnjega dana. Topao i hladan val zalijeva tijelo i misli. Goli strah. Vrišteći ženski glas, starolike tanke usnice koje ponavljaju: jesi li oženjen, jesi li oženjen?
Odostraga je pogled ulovio djevojčicu, tik pod oblacima, potraživši usporedbu u škrinji pamćenja, u igri obrambenog mehanizma, koji je kao mnogi drugi djelovao sam od sebe. Strah i vibriranje pred onim što dolazi. Muka, uloviti crvenu nit, neki program, redoslijed, sastaviti slike i riječi. Djevojčica se okrene i zagleda me njezino iznošeno krpasto lice.
U blizini se razleti staklo, pukne, u dlanovima nosim krv. Sasušene mrlje crnog vina i eksplozija nereda. Pipanje u mraku. Pola tri ujutro. Nedjelja. Gosti su otišli. Ha, gosti!? Ponovno jedna od onih uvijek istih seansi, pijanih deklamacija i bijede krize srednjih godina. Stisnem nježno knjigu na grudi, pa je zapitam: jesi li moja prijateljica? Na naslovnici piše:
Obična ljubav.
Pokušaj smijeha zastane u spoznaji praznine koja dolazi u valovima, koja se vraća udarcem. Ustanem i krenem van pred kuću. Hladnoća februarske noći, razbijeno staklo, smeće, čaše i boce, ostaci hrane i drhtanje ruku. Pripalim cigaretu, pokušavam se smiriti.
Sve je u redu, sve pod kontrolom, šapnem u mrak. Jučer sam slavio rođendan, i sad je srećom mimo. Proslava, kako prazna riječ. Desetak ljudi koji su došli na piće, zidovi monologa, potoci pića i bijeda blefiranja. Što bi bilo kad bi bilo. Prazne riječi, istrošene, bačene jedna pokraj druge. Blef i naklapanje zbog naklapanja. Svatko u svojem krugu, zatvoren u lupini. Jedino je nevjerojatno kako doza zalije sve što boli, kako utoneš na dno čaše i kako prestane bljuvati vatra zbilje. Periodični alkoholizam.
I potom sjećanje: razvod! I to je prošlo. Bilo bi besmisleno kopati dalje. Ali ne mogu drugačije. Žene su postale destruktorke. Ništa nije ostalo od drugog pola, njihove ženskosti, uloge su sada u položajima vojnog stanja. Ti ili ja? Tko će koga? Tko će se kome podrediti. Pa ipak je boljelo. Zbog sina, zbog zajedno proživljenog vremena, koje je sada bilo bačeno u prazno.
Bljutav okus u ustima, dug gutljaj ustajalog piva.
Čemu sve te riječi, igre, udarci? Pa nisi više dijete!
Lavina pitanja sruči se sama od sebe. Priđem prozoru i promatram paukovu mrežu. Noć je spokojno tiha, čujem svaki šum, i najmanji pomak.
Ne znam kako to ide, obratim se dvojniku. Ne znam zašto, no sve te godine ta se obraćanja ciklički ponavljaju.
I onda je službenik rekao: Sad ste slobodni kao ptice na grani.
Trebalo je ispasti šaljivo. Kao, na primjer: obična ljubav! Je li uopće bila? Nije li bilo sve zajedno promašeno već na samom početku?
Još si dugo vremena stajao tamo, s papirom u ruci, i pogledom tražio barem gole grane u zimi.
Bivša ti je stisnula ruku, odjednom je bila upola manja.
Pa sretno, dodala je.
I tebi, odgovorio sam automatski.
Gledao sam njene sitne korake, njezinu siluetu u udaljavanju. Ništa, manje od ništa, nikakvih osjećaja, zjapeća praznina. Kao da se ništa nije dogodilo. Nezamislivo, kao da je tamo netko drugi.
Uzdah i jecaj, panično se okrenem. U kutu se budi nepoznata žena. Pola lica joj pokriva posušena krv.
– Gdje sam, gdje sam, što se je dogodilo – ponavlja i zavijajuće zatuli.
– Sve je u redu, pokušavam je smiriti, ništa ti neću, ništa.
Polako se smiruje i pokušava ustati. Zatetura i uhvati se za rub stola.
– Veronika – pruži ruku.
Franjo Frančič*
_________
* Franjo Frančič 1958,dipl.socialni radnik koji
nikad nije radio kao socialni radnik
pisac, živi i radi u Istri,
farmer, uzgajač maslina i mnogo toga,,
oko 62 knjiga poezije, proze i dramatike,
prevodi na nemački, engleski, ruski, slovački,
italijanski, srbski...
Piše za novine i RAI Triste - A,
vojnički psihiater na VMA Beograd napisao mu:
Emocionalno nezrela ličnost, poneki put želi,
da živi u šumi!
I možda i nije toliko pogrešio?
*
Frančič je na Veliki književni konkurs Edicije ZAVETINE poslao dve svoje knjige proze.
Ovde objavljujemo odlomak iz prve, a u nekom od naših časopisa objavićemo odlomak
iz druge, finalne verzije (Domovina bleda mati...)

Нема коментара: