...

...
ПОРТАЛ "САЗВЕЖЂЕ З"

Translate

Укупно приказа странице

петак, 6. јун 2008.

Biblioteka POSEBNA PORODIČNA ZAVETINA



Da li će život koji mi je Bogom dat i zadat biti dovoljno dug i doneti očekivane plodove, da mogu, zaista, i osnovati, sazidati Muzej Nemogućeg Ratara?
I ono o čemu sam sanjao godinama, o čemu ni sada ne prestajem da sanjam : osnivanje Kompleksa Spasovo?
Život je ipak prekratak; lete godine i decenije. Srpski pisac, koji je imao nesreću da živi krajem drugog i prvih decenija trećeg milenijuma na Balkanu, i to pisac koji nije bio u blizinama vlasti, i čija dela svet nije štampao štedro, nije mogao da, odvajajući od usta svoje dece, i od svojih, započne izgradnju ni Kompleksa Spasovo, ni Muzeja Nemogućeg Ratara.
кућа у којој сам рођен (снимак Иван Лукић, мај 2013)

Ono jedino što bi mogao, i što se stvarno može, to je, da osnuje jednu biblioteku, ne baš impozantnu poput biblioteka koje osnivaju predsednici SAD, ili drugi bogataši i mecene.
Zbog toga mi se čini realnim osnivanje Biblioteke POSEBNA PORODIČNA ZAVETINA, u rodnom domu mojih roditelja, u Mišljenovcu na Peku, selu u Zviždu, koja bi za početak bila formirana od knjiga i rukopisa - mojih i moga mlađega brata Aleksandra
Lukića, a zatim i od knjiga i rukopisa svih onih pisaca koji su rodom ili su nekada živeli i bili vezani za taj nepoznati i nedovoljno prosvećeni, zapostavljeni i prekrasni kraj severoistočne Srbije...
U neku ruku, ta Biblioteka je već i osnovana, u jednoj od onih prostranih soba, u kojoj sam se i rodio, poslednjeg dana meseca juna 1950. godine.
Biblioteka Posebna porodična zavetina mogla bi da preuzme na sebe i veliki zadatak osnivanja Kompleksa Spasovo.
Da li je potrebno osnovati Društvo za osnivanje Biblioteke Posebna porodična zavetina?

*
јела коју је оштетио снег удружен са ветром

Biblioteka Posebna porodična zavetina, kako sada stoje stvari, ima svoju adresu : Mišljenovac, selo između Rabrova i Kučeva, u Zviždu.
Kuća mojih roditelja - Mihajla i Natalije Lukić, nalazi se u tzv. Lukićskoj Mali.
U središtu sela Mišljenovca, kraj puta.
Kraj Mišljenovac prolazi železnička pruga Beograd - Zaječar, a kroz selo drum.
Tri ulaza ima u selo : zapadni, središnji (kraj njega je kuća mojih roditelja) i istočni, što od druma vodi uz Benjino Brdo prema Mesnoj Crkvi.
Lukićska Mala zauzima prostor od kraja Benjinog Brda i ulaza u portu crkve, pa sve do Potoka koji protiče kroz selo. Verovatno ona zauzima ne veći prostor od dva hektara, a na njoj se nalazi 11 avlija, odnosno 8 kuća u kojima još neko živi. Tu u stvari žive, uglavnom, potomci Lukića, već više od dve stotine godina, osim "Basaraca" (nekadašnja avlija pok. Stojana Bunjevca), koji su se doselili tu iz zaseoka Basare, iz šume, pa ih još nazivaju i "Šumci". Međutim, od onih koji još uvek opstaju i žive u Lukićskoj Mali, samo moj otac i moja majka nose prezime Lukić.
Dvorište mojih roditelja je prostrano - 17 ari, ograđeno je tvrdom ogradom od cigle, sazidanom još dok sam bio dete. Pored ostalih zgrada, tu su Magaza, sazidana odmah posle rata od cigle ( 22 h 5 m), i Nova Kuća (koja je to sada samo po imenu, sazidana sedamdesetih, 13 h 9 m).
Avlija ima dva dela : na granici stoji Nova kuća, i ono iza nje na severu, često zovemo Druga avlija. Na njoj dominira nekoliko velikih oraha, čije krošnje leti bacaju hladovinu na taj deo dvorišta. Sa severnih stepeništa Nove kuće i kad je vedro i kad je oblačno lepo se vidi na severoistoku Crni Vrh...
U prvu avliju, gde je bašta, vinograd i vrt, i Magaza, ulazi se kroz gvozdenu kapiju. Tu, poslednjih godina, zamišljam kako stoji kamena Kula pesnika na tri sprata... Iznenadio sam se kako je kulu na istom mestu video i moj mlađi brat, iako o tome nismo pričali...
Zgrade imaju svoj rok. Magazu bi trebalo adaptirati...Trebalo bi podići krov; postaviti betonsku ploču preko čitave zgrade, malo dozidati, i tako bi se dobilo potkrovlje; skoro 220 kvadratnih metara. Ponekad mi se čini, da bi trebalo Kulu i Magazu povezati novom građevinom (južni obod avlije), dimenzija 12 h 5 m. Koliko bi to koštalo sada? - (....)


Isto tako, i krov Nove kuće bi trebalo podići; i tamo izliti betonsku ploču preko čitave zgrade, i malo dozidati, i tamo bi se dobilo izuzetno potkrovlje; sve ukupno preko 240 metara kvadratnih. I to bi koštalo najmanje 30.000 DM.

Gde naći tolike pare? Jeste li vi pri sebi? - Već čujem glas moga oca, kome ni u starosti mozak nisu svrake popile .
Sve to tako, adaptirano i dograđeno, imalo bi korisnog stambenog prostora preko 650 metara kvadratnih. Tu bi bilo mesta za stanovanje - i naših roditelja, i moga brata i njegove porodice, i moje. Kao i za smeštaj Fonda Biblioteke Posebne porodične zavetine od 50. 000 knjiga , najmanje.
(....)
капија

*
Ne znam. Sve češće lovim sebe u pomislima na one koji su pomrli, na one koji su nekada živeli u Lukićskoj Mali: na pok. Stojana Bunjevca i njegovog nesrećnog sina Miloša, na harmonikaša Tasu Radojkovog, i njegovu najmlađu ćerku Jelicu, koju je ubio jednog proleća grom u štali dok je pojila krave, na čupave veđe gnevnog Rade Nene, na nož u kanijama za pojasom Stanka Bašića, i njegovu pokojnu ženicu baba Stanu "Švajinu", na opštinskog dobošara Žikića - "Pištu", i njegovu pokojnu ženu Milenu, na baba Dostu i njenog muža i sina, Aleksandra - Acu i Živu Pulježane, na Dragišu Cvetkovog, nekoliko godina mlađeg od moga oca ( nisu ga mobilisali 1944. godine jer je bio mlad, ali su ga zaposlili u seoskoj miliciji, da hvata zajedno sa Mikom Lunetom i drugima dezertere pobegle sa fronta u Bosni - Cigane, Vlahe i Srbe; streljali su ih na grobljima; pričao mi je o tome; zgražavao se streljanja; častio je svoje drugove rakijom i duvanom da oni to urade)...Dragiša je dugo bolovao od najgore bolesti, umro je u neopisanim mukama; bio je mlad; ko zna : možda je i on ponekada streljao begunce?...
Bili su; i kao da ih nikad nije bilo.
Ali ja sam ih poznavao, slušao, upamtio sam ih. Fasada kuće Dragiše Cvetkovog ima lepe motive; pod je patosan belim daskama; odlazio sam tamo kao dete; onda kada je on redovno navraćao u naš dom svakog jutra; sve dok nije zloupotrebio gostoprimstvo i dalje rođaštvo; neka mu Bog oprosti! Moj otac je bio čovek koji je okupljao mnoge ljude, ne samo iz naše Lukićske Male, već iz čitavog sela, susednih sela, pa i iz onih daljih gorskih sela, sela Gornjeg Zvižda; naročito subotom i nedeljom, kada se u našem dvorištu skupljalo dosta nepoznatog sveta, kao u dvorištu manastira Tumani. Nije taj narod dolazio onda na hodočašće, već po potporu i po pomoć: moj otac je, bivši predratni pisar, radio zajedno sa nekim sreskim advokatima, i pružao je pravnu pomoć tom siromašnom svetu...

*
Снимљено око Васкрса 2013, 300 метара северно од Капије ППЗ

Da li možda, pomalo, i zato želim da osnujem Kompleks Spasovo, da obnovim i osnažim onu pomoć koja je potrebna našem sirotom i neprosvećenom narodu u zabitim krajevima?
Ne želim da ništa bude precrtano, zaboravljeno. Propadanje sve zahvata, pa i živu tradiciju...Ko o tome brine? I na kakav način? Zaborav je jedna užasna, nemoralna i pogubna stvar. Zaboravljajući i potiskujući danas ovo, sutra ono, mi i narod, nalik smo na hrastove zapise koji počnu da se suše : od grana na vrhu, prema grančicama na dohvatu ruke...Zaborav je crv koji grize i krošnju i stupove, dok ne stigne do korena, i koren. Zaborav je gori od smrti...

( Petak, 3. marta 2000. godine, u Beogradu ) M. Lukic



Miroslav Lukić, Muzej nemogućeg ratara, Beograd: Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, str. 65-71

Нема коментара:

КОМПЛЕТАРИУМ

УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА НОВОГ МЕДИЈА. COMPLETARIUM

На други, трећи поглед. ЦЕО СВЕТ је једна држава. "Сазвежђе З"