...

...
ПОРТАЛ "САЗВЕЖЂЕ З"

Translate

Укупно приказа странице

понедељак, 13. октобар 2008.

Novembar : Aleksandra Rokvić


Zvezdani prah

Sunce je podarilo našoj malecnoj planeti toliko svoje energije tog dana, da je onaj deo njene kore na kome sam se tada nalazila imao poteškoće sa izdržavanjem.Činilo mi se da se sve oko mene vrpolji u očaju, i strahopoštovanju. Vazduh je bio suv, sve je bilo isuviše svetlo, a Sunce nije dopuštalo ljudskom oku da ga sagleda, terajući me da ga pojmim kao more zaslepljujuće svetlsoti koje je zamenilo nebo. Nebo je postalo bela tečnost te zvezde. Naše zvezde. Primetila sam koliko dostojanstveno kukuruz izgleda. Klipovi kao da su bili od suvog zlata, stabljika je bila tanka, odevena u pozlaćeno čipkano ruho, poput mršave, visoke, prenaglašeno otmene dame na nekom zaboravljenom balu. Takav je bio taj Dan Svetlosti, tačka na točku vremena koju su neki nekada nazivali Litha. Okruživale su me njive, bašte, nepregledna ravnica, a ja sam se zatvorila u uzane staze među kukuruzima. Sunce je spržilo moju kožu, prošlo kroz nju i pretvorilo me u prah. Bila sam samo leš, telo koje vapi za vodom sa ono malo preostale svesti. Onda je pala noć. Sunce se povuklo, došao je Mesec. Nebo je postalo graciozni, prozirni veo, poput onih koje damama u žalosti prekrivaju oči. Mesec je bio mnogo suptilniji od Sunca. Svoju hladnu svetlost zadržavao je oko svog savršenog obličja jedne božanske kugle koja se okreće u svemiru, dopuštajući tami da postoji. Nevidljivi, blagi, hladni talasi svetlosti previli su moje rane, obrisali pečate koje je ostavilo Sunce. Mesec je probudio vodu. Leš postade živo telo. Mesec je Boginja koja stvara ritam kojim ljudi plešu tokom svog života. Pokrenula je sve vode koje protiču venama Zemlje, svu vodu koja pluta u nama, probudila je moju matericu. Kapljice krvi koje su otelotvorenje masivne stvaralačke energije iskrale su se iz mene i elegantno počele da se slivaju niz moje butine. Sklopila je moje oči, a podarila mi je vid. I tada sam ugledala sve niti koje sačinjavaju ovaj svet, kako jurcaju, kako se prepliću, seku, plene svojom besmrtnom energijom, kako stvaraju i razaraju. Rekla mi je da voda odnosi, voda leči, voda zove. Osetila sam tu vodu kako se komeša u meni, sve moje emocije vratile su se u svoje prvobitno, iskonsko stanje – tečnost. Voda mora da izađe napolje, rekla mi je, i morala sam da ju pustim. Napustila me je u vidu suza. Suza ushićenja, sreće, tuge, suza znanja, suza bogova. Onda ugledah leptira po prvi put, leptira koga mi je poslala ona kao vodiča. Njegova krila su satkana od galame vasione koja je toliko nepodnošljiva da se pretvorila u tišinu. Krenula sam za njim. U jednom momentu mog putovanja kroz ovaj svet doveo me je do tebe. Upleo nas je u mrežu. Srušila sam se na tvoje ostrvo, pretvorila se u sam zvezdani prah koji ga sačinjava, njegovu suštinu koja tu treba da ostane čitavu večnost. Zajedno smo se udavili u moru čije dno oslikava svu moju krv i svu tvoju prašinu. Tvoja duša je bila jedina čarolija koju sam mogla da vidim, a tvoja koža jedina materija na koju je moje čulo dodira reagovalo. Ne znam šta sam ja bila za tebe – bunar lepote, magije i netaknute, naivne sreće kroz koji beskonačno propadaš? Ti si bio jedini izvor iz koga sam imala da crpim, i ispijala sam te proždrljivo – svu tvoju energiju, svu tvoju lepotu, svu tvoju moć, svu tvoju toplotu unosila sam u sebe, upijala ju poput sunđera, obožavajući je, mešajući je sa svojom. Nebo se srušilo na nas, i ja sam odletela. Moje telo postalo je nebitno, ja sam se pretvorila u amorfnu masu, rastvor koji je rastvorljiv samo u vasioni. Rasprsnula sam se i razmazala svuda po nitima. Svaki put kada su se naša tela spojila, ti bi fizički ušao u mene, ali moja duša bi pokupila tvoju, ukrala tvoj život i sa tom odskočnom daskom poletela ka ništavilu koje u sebi čuva sve. I videla sam Boga. Videla sam Veliku Nebulu u kojoj se ogledamo oboje. I bejah pozvana na bal večnosti.


Aleksandra Rokvić


Rođena 11.juna 1990.godine. Novi Sad. - Pozivamo autorku da nam napiše kratku belešku o sebi, šta trenutno radi i čime se bavi, i pošalje nam sve to, kao i jednu svoju fotografiju.

среда, 1. октобар 2008.

Razvrat samoće: odlomak iz duže proze Franje Frančiča


I. Veronika

ONA

Napravila je dva koraka naprijed
Dva koraka natrag

I opet ona poznata bol koja kljuje, kao da sam upalio svjetlo, kao da sam iz zaštitničkog mraka isplivao među oštre rubove svijeta. Nije bol već šok, udarac svjetlosti i mutne maglice koje mi plivaju pred očima. I zatim sastaviti mozaik jučerašnjega dana. Topao i hladan val zalijeva tijelo i misli. Goli strah. Vrišteći ženski glas, starolike tanke usnice koje ponavljaju: jesi li oženjen, jesi li oženjen?
Odostraga je pogled ulovio djevojčicu, tik pod oblacima, potraživši usporedbu u škrinji pamćenja, u igri obrambenog mehanizma, koji je kao mnogi drugi djelovao sam od sebe. Strah i vibriranje pred onim što dolazi. Muka, uloviti crvenu nit, neki program, redoslijed, sastaviti slike i riječi. Djevojčica se okrene i zagleda me njezino iznošeno krpasto lice.
U blizini se razleti staklo, pukne, u dlanovima nosim krv. Sasušene mrlje crnog vina i eksplozija nereda. Pipanje u mraku. Pola tri ujutro. Nedjelja. Gosti su otišli. Ha, gosti!? Ponovno jedna od onih uvijek istih seansi, pijanih deklamacija i bijede krize srednjih godina. Stisnem nježno knjigu na grudi, pa je zapitam: jesi li moja prijateljica? Na naslovnici piše:
Obična ljubav.
Pokušaj smijeha zastane u spoznaji praznine koja dolazi u valovima, koja se vraća udarcem. Ustanem i krenem van pred kuću. Hladnoća februarske noći, razbijeno staklo, smeće, čaše i boce, ostaci hrane i drhtanje ruku. Pripalim cigaretu, pokušavam se smiriti.
Sve je u redu, sve pod kontrolom, šapnem u mrak. Jučer sam slavio rođendan, i sad je srećom mimo. Proslava, kako prazna riječ. Desetak ljudi koji su došli na piće, zidovi monologa, potoci pića i bijeda blefiranja. Što bi bilo kad bi bilo. Prazne riječi, istrošene, bačene jedna pokraj druge. Blef i naklapanje zbog naklapanja. Svatko u svojem krugu, zatvoren u lupini. Jedino je nevjerojatno kako doza zalije sve što boli, kako utoneš na dno čaše i kako prestane bljuvati vatra zbilje. Periodični alkoholizam.
I potom sjećanje: razvod! I to je prošlo. Bilo bi besmisleno kopati dalje. Ali ne mogu drugačije. Žene su postale destruktorke. Ništa nije ostalo od drugog pola, njihove ženskosti, uloge su sada u položajima vojnog stanja. Ti ili ja? Tko će koga? Tko će se kome podrediti. Pa ipak je boljelo. Zbog sina, zbog zajedno proživljenog vremena, koje je sada bilo bačeno u prazno.
Bljutav okus u ustima, dug gutljaj ustajalog piva.
Čemu sve te riječi, igre, udarci? Pa nisi više dijete!
Lavina pitanja sruči se sama od sebe. Priđem prozoru i promatram paukovu mrežu. Noć je spokojno tiha, čujem svaki šum, i najmanji pomak.
Ne znam kako to ide, obratim se dvojniku. Ne znam zašto, no sve te godine ta se obraćanja ciklički ponavljaju.
I onda je službenik rekao: Sad ste slobodni kao ptice na grani.
Trebalo je ispasti šaljivo. Kao, na primjer: obična ljubav! Je li uopće bila? Nije li bilo sve zajedno promašeno već na samom početku?
Još si dugo vremena stajao tamo, s papirom u ruci, i pogledom tražio barem gole grane u zimi.
Bivša ti je stisnula ruku, odjednom je bila upola manja.
Pa sretno, dodala je.
I tebi, odgovorio sam automatski.
Gledao sam njene sitne korake, njezinu siluetu u udaljavanju. Ništa, manje od ništa, nikakvih osjećaja, zjapeća praznina. Kao da se ništa nije dogodilo. Nezamislivo, kao da je tamo netko drugi.
Uzdah i jecaj, panično se okrenem. U kutu se budi nepoznata žena. Pola lica joj pokriva posušena krv.
– Gdje sam, gdje sam, što se je dogodilo – ponavlja i zavijajuće zatuli.
– Sve je u redu, pokušavam je smiriti, ništa ti neću, ništa.
Polako se smiruje i pokušava ustati. Zatetura i uhvati se za rub stola.
– Veronika – pruži ruku.
Franjo Frančič*
_________
* Franjo Frančič 1958,dipl.socialni radnik koji
nikad nije radio kao socialni radnik
pisac, živi i radi u Istri,
farmer, uzgajač maslina i mnogo toga,,
oko 62 knjiga poezije, proze i dramatike,
prevodi na nemački, engleski, ruski, slovački,
italijanski, srbski...
Piše za novine i RAI Triste - A,
vojnički psihiater na VMA Beograd napisao mu:
Emocionalno nezrela ličnost, poneki put želi,
da živi u šumi!
I možda i nije toliko pogrešio?
*
Frančič je na Veliki književni konkurs Edicije ZAVETINE poslao dve svoje knjige proze.
Ovde objavljujemo odlomak iz prve, a u nekom od naših časopisa objavićemo odlomak
iz druge, finalne verzije (Domovina bleda mati...)

КОМПЛЕТАРИУМ

УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА НОВОГ МЕДИЈА. COMPLETARIUM

На други, трећи поглед. ЦЕО СВЕТ је једна држава. "Сазвежђе З"