...

...
ПОРТАЛ "САЗВЕЖЂЕ З"

Translate

Укупно приказа странице

четвртак, 18. децембар 2008.

Branko Ćurčić / Krhki đavo



Odlomci iz rukopisa ŽIVETI I UMRETI U ULICI LJUBAVI
(kratka ispovest o jednom gradu, njegovim stanovnicima, običajima i stremljenjima na početku XXI veka)
- pripovetke -






KRHKI ĐAVO


I

Kafana Nasmešeni zec nalazila se odmah pored glavnog trga u Severnom S., u Ulici ljubavi. Bila je smeštena u trpezarijski prostor stare, skoro renovirane švapske kuće. Unutar kafane sve je bilo novo, a opet, sve tako staro. Na plafonu je visio ogroman kristalni luster iz gospodskih kuća, malo nakrivljen u stranu. Stolovi su bili drveni, okrugli, prekriveni čistim kariranim stonjacima, ponegde isfelkanim mrljama od crnog vina. Sveže okrečeni zidovi, pola zeleni, pola žuti, bili su malo okrnjeni, namerno razume se, kako bi se videla vremešna braon cigla od koje je čitava kuća sazidana, a i da bi se stekao utisak da je Nasmešeni zec vrlo stara kafana. Teška i glomazna gvozdena mašina za šivenje iz davnih vremena bila je postavljena umesto šanka, ispred dugačke police na kojoj su se nalazila načičkana skupa i jeftina pića. Mnogo malih i velikih, uramljenih, požutelih fotografija nepoznate gospode, gospođa i gospođica, u starovremskoj odeći, ravnodušno su pomatrale goste sa zida naspram širokih ulazinih vrata napravljenih od drveta koje je počelo lagano da truli.
Mlad čovek, zdepaste građe, ispijenog lica i sa tamnim podočnjacima na pljosnatoj proćelavoj glavi, sedeo je sam za stolom iznad koga se isticala uramljena žućkasta fotografija. Na njoj je bio fotografisan portret čoveka sa dugim crnim perčinom, izrazito špicaste glave, malih usta iz kojih su virila dva krupna prednja zuba i kljunastog nosa gde su stajale tanke, okrugle naočare. Bio je obučan u svečano starinsko odelo. Mlad čovek za stolom se podbočio desnom rukom za podbradak, dok je levom tapkao prstima po stolu. Namršteno je usmerio pogled negde ka širokim vratima i crvenom jesenjem sumraku.
- Budimire, prestani da dobuješ prstima! Sa'će stići tvoj vinjak. Čekaj samo da operem ruke. Tako! Nego, zašto si opet nervozan, a? Nije valjda da ti je ono opet ušlo u glavu? – upitao je veselo mlad mršav čovek, sa dugim crnim perčinom i isturenim prednjim zubima, svog gosta koji je zamišljeno sedeo i gledao u daljine.
- Da! – reče ljutito mlad gost nastavljajući da tapka prstima po stolu i gleda u daljinu.
- Čoveče, kako ti ne dosadi? Taman sam mislio da si se smirio. Lepo smo se veselili ovde u kafani proteklih noći, ali evo, ti si se opet smrk'o. Znam da bi bilo lepo, izuzetno lepo, da on ode i da ga nas dvojica nasledimo, ali ja sam postao malo realniji od tebe – rekao je ozbiljno svom gostu mršavi mladić, donoseći mu čašicu vinjaka i vodu. Gost je samo sedeo, tapkao prstima po stolu i gledao ka susednim zgradama i kućama koji su se kupali u crvenom sutonu.
- Otvorio si kafanu! Možeš misliti! Završio si filozofiju i otvorio kafanu. Jaka stvar! A sećam se da si koliko pre mesec dana ti, baš ti moj Arso, govorio kako ćemo nas dvojica uskoro na čelo Kuće kulture ili kulture u Severnom S. neće biti! Govorio si kako će Krstivoje Popović otići milom ili silom sa mesta upravnika. Zar nije bilo tako Arso? – ljutito se okrenuo gost ka mršavom konobaru i podbočio se sa obe ruke za ivicu stola.
- Meni kafana odlično ide. Da kucnem o drvo. Ali ja ni danas ne kažem da mi položaj u Kući kulture ne bi odgovrao! Mislim da je to i prirodno. Ali Budo, šta da radimo kada se taj čovek slepio sa tom ustanovom. Od kada sam naučio da čitam, Krstivoje Popović nalazi se na mestu upravnika Kuće kulture. On joj dođe kao neki otac – rekao je Arsa, slegnuo ramenima i seo za sto svog gosta.
- Baš me briga što joj je Krstivoje otac! Zato je i dete debilno! Ustanova Kuća kulture izdaje mesečno časopis Kultura svakodnevnog života na ukupno šesnaest strana koji, inače, uređuje Krstivojeva žena! Časopis se bavi zdravom hranom, vežbama za telo i duh, lakom literaturom. To može i moja baba Dana da uređuje. Tek tu i tamo se organizuje neki humanitarni koncert klasične muzike u prostorijama Kuće kulture. A ti i ja bez posla! Zar je to pravda? – ljutito je rekao Budimir i srknuo gutljaj vinjaka.
- Ponavljam ti da bi bilo prirodno da nas dvojica vodimo Kuću kulture. Ja sam spreman sutra da zaposlim radnika u Nasmešenom zecu i preuzmem državni posao. Jesam govorio da nama vrh Kuće kulture pripada po nekom nepisanom pravu, i ti i ja smo još kada smo bili klinci lepili Krstivoju plakate za koncerte po čitavom Severnom S., pa onda, kada smo odrasli, organizovali smo par odličnih koncerata za violinu i klavir, a pisali smo i za Kulturu svakodnevnog života. Sve to stoji. Ali, kako maknuti njega sa pozicije da bi mi došli tamo? Taj plan smo počeli da kujemo još od vremena kada smo krenuli filozofiju da studiramo. Već deset godina, Budo, kujemo taj plan – govorio je Arsa potišteno gledajući svom prijatelju u praznu čašu.
- Kujemo! Kujemo! I dokle smo dospeli, a? – pitao je Buda Arsu, gledajući ga u oči.
- Ja sam završio filozofiju. A preporučio bi i tebi da je završiš što pre. Dvadeset i devet imaš! – rekao je Arsa ozbiljno, još uvek gledajući Budinu praznu čašu.
- I šta ću onda? Da se zaposlim kod tebe kao konobar? Ti bar imaš lepo nasledstvo od tvog oca. Mislim, nema čega da se sramotiš. On je bio častan čovek, veliki poljoprivrednik, preduzetnik – tiho je pričao Buda i gledao napolje, ka zgradama i kućama koje su tonule u mrak.
- A u slobodno vreme bio je i filozof. Prirodnjak – rekao je Arsa sa neskrivenim ponosom, pogledavši u sliku koja je visila na zidu iznad stola gde su sedeli.
U tom trenutku drvena vrata su zaškripala i u kafanu je ušao grbavi starac duge sede brade i kose i neprirodno velikog nosa na sitnom licu. U prostoriji se za tili čas raširio smrad užeglog alkohola. Starac je na sebi imao sivi mantil i šareni šal oko vrata, dok je u desnoj ruci držao povodac za psa. Kada je ušao par koraka u Nesmešenog zeca za njim je poskakutalo i malo crno kovrdžavo štene vrpoljeći mu se oko nogu.
- Daj Umetniče, molim te! Pa koliko puta treba da ti govorim da ne možeš da dovodiš kera u kafanu! Imaš napolju šipku za kerove, pa ga veži. Neće ti pobeći – skočio je Arsa sa stolice kao oparen.
- 'Ajmo... napolje Buš! 'Ajmo napolje... Molim te Arso... Dupla šljiva! – promrljao je starac dubokim glasom i odveo psa napolje.
- Umetnik već jubilarni stoti put dolazi u Nasmešenog zeca i za sobom dovodi psa. Ne vredi više da mu govorim – rekao je ljutito Arsa dok je nosio rakiju i vodu starcu za sto u uglu kafane.
- Ti i ja bi tamo bili kao kraljevi. Kraljevali bismo tamo Arsenije. Obrazovani. Pametni. Informisani. A on? Šta je on? Za svojih šezdeset godina pročitao je možda dve knjige. Sada verovatno čita treću. Rođen da bude na čelu Kuće kulture, a? Gledam ga pre neki dan kako pijan prolazi Ulicom ljubavi. Ne zna gde mu je dupe, a gde glava. Dernja se na nekog klinca, verovatno mu je to unuk. Takva je to familija. I taj mali će biti kao on! – govorio je Buda zamišljeno gledajući kroz mutne kafanske prozore, razvukavaši preko lica kiseli osmeh.
- Budimire Bački! Hoćeš li da pozovemo egzorcista da iz tebe isteruje demone? Danas si baš opsednut! – podviknuo je Arsa svom prijatelju, mahnuo mu rukom ispred očiju i ponovo seo za njegov sto.
- I ti si bio opsednut! Dok nisi otvorio kafanu. Čekaj, znaš da gradom kruže priče da je Krstivoje kao mladić bio opak džeparoš! – viknuo je Buda pravo u Arsino lice. Arsa je samo prevrnuo očima. Buda ga je gledao kao besan pas spreman da ujede.
- Nije bio džeparoš, nego konjokradica! – promrljao je glasno bradati starac koji se kao duh stvorio iznad dva prijatelja.
- Umetniče, daj molim te, ne staj nam i ti na muku – rekao je Arsa i uhvatio se za glavu. Buda je pogledao starca znatiželjno, što je ovom dalo dovoljno povoda da sedne sa njima za sto.
- Arso... može... rakija... – mrmljao je bradonja.
- 'Ajde donesi čoveku rakiju. Šta si se stis'o? – rekao je Buda Arsi oštro. Arsa je samo prevrnuo očima i otišao za šank. Bradonja je duboko disao i tužno gledao u flašu rakije koju je Arsa držao u ruci.
- Može... rakija... Arso! – promrmljao je glasnije bradonja.
- Evo Umetniče, izvoli! – rekao mu je Arsa mrzovoljno. Bradonja je srknuo čašu rakije na eks.
- Sluša... jte priču! Krstivoje i ja smo zajedno odrasli na davno... srušenim salašima... Lepo se... onda živelo... Bogato... Ne znate vi... Šta je onda bilo... Danas je drukč... – govorio je duboko bradonja, mrmljajući i zastajkujući.
- Dobro Umetniče. Tu priču kako je onda sve bilo bolje, davno smo apsolvirali. Nego, šta je bilo sa Krstivojem? – nervozno ga je prekinuo Arsa.
- Sa Krstivojem? Krstivoje... mi ukrao...davno konja... mog lepog Hajduka... dok sam spavao... Radi ženske... da bi zadivio... onu... gospođicu Bački... lepoticu... posle se kao... Krstivoje opametio i otišao... sa salaša... – mrmljao je bradonja gledajući u praznu čašicu rakije.
- Gospođicu Bački, a? Da ti nije to neki rod, a moj Budimire? – nasmešio se Arsa svom prijatelju.
- A? Ne! Teško. Teško. Nemoguće. Moj otac je došao u Severno S.. Nije rođen ovde – rekao je Buda kao iz topa.
- Ma, proveri ti to – rekao mu je nasmejani Arsa.
- Daj da čujemo šta će umetnik dalje da nam kaže! – uzviknuo je Buda namršteno.
- Evo... ja sam od batina... branio Konjovića... Kada je bio na našem salašu... da slika... Hteli su da ga... tuku... – zaneseno je mrmljao bradonja.
- Dobro, bre, Umetniče, dokle više istu priču da slušamo? – potapšao je Arsa bradonju po ramenima.
- Ja sam Milana bojama... učio! – mrmljao je i dalje bradonja.
- Krstivoje je iznad političkih stranaka. Iznad svega. Nedodirljiv je. On je, moj Arso, kao neki Bog – rekao je Buda pogledavši ka izlaznim vratima, u mrklu noć. Ponovo je počeo da tapka prsima o sto. Arsa je prevrnuo očima i otišao za šank. Natočio je dva vinjaka, jednu rakiju i odneo ih za Budin sto.


II

Na maloj klozetskoj šolji sedeo je krupan mišićav čovek u beloj atlet majici i čitao Tako je govorio Zaratustra Fridriha Ničea. Na nogama je nosio mekane ženske papuče roza boje. Njegova kosa bila je seda, ali gusta, uredno očešljana na stranu. Lice mu je bilo glatko kao u bebe, nigde se nisu videli tragovi vremena, niti bilo kakve muke ili bolesti. Kukast nos, velika usta i svetlo plave oči, kao i celokupna njegova figura poput statue klasičnog atlete, smirene i hladne, mogle su da posvedoče da je to čovek o koga su se žene večito otimale, dok ih je on mirno posmatrao svojim lenjim, blještavim očima. Izgledalo je da nikada nije bez svog blagog, ali ciničnog osmeha koji kao dao je srastao sa njegovim licem.
Nakon što je zevnuo poput lava, odložio je knjigu na veš mašinu na kojoj su se nalazile još i Priručnik za uspešne biznismene Antonija Bilvarca kao i Niko i ništa u Parizu i Londonu Džordža Orvela. Zatim je pustio vodu. Ustao je sa klozetske šolje, navukao crveni šorts i protegao se. Potom se počešao za genitalije i izašao iz prostranog toaleta.
Uključio je prekidač na zidu i sa plafona su slabo zasijala tri mala reflekora. Njihova žućkasta svetlost padala je na kožni braon trosed postavljen ispred velikog crnog plazma televizora, koji je u polumraku nalikovao tajanstvenom monolitu iz svemira. Čovek je lagano došao do troseda i elegantno seo, kao što kralj seda na svoj presto. Uključio je televizor.
Gromki zvuk vesti zavibrirao je trosed.
''Po ko zna koji put naša zemlja nalazi se na velikim iskušenjima. Članstvo u Evropskoj uniji doneće nova radna mesta i bolji standard, ali veliko je pitanje koliko ova zemlja mora da se saginje da bi došla do tog takozvanog boljeg života. Da li bolji život treba da plaćamo nacionalnim ponosom? Građani su se podelili u tri bloka, kaže analitačar Paun Mijatović, na evropejce, evroskeptike i skeptike, koji predstavljaju kategoriju građanstva kojima ni Evropska unija niti nacionalni ponos ne predstavljaju garante bolje budućnosti. Jedno je sigurno, jasan je Mijatović, građani su razočarani teškim životom...'' govorila je namešena voditeljka vesti.
Čovek je raširenih ruku spuštenih na naslon troseda gledao u plafon. Nije izgledao kao neko kome smeta glasno pojačan televizor i ko uopšte na to obraća pažnju. Uljuljkan u blago zavibrirani trosed, on je buljio u jednu tačku na plafonu i češao genitalije. Potom je pogledao u televizor, ustao i protegao se.
Uključio je prekidač na zidu pored troseda i mali reflektor osvetlio je prostranu belu kuhinju punu novih, caklećih aparata. Došao je do velikog srebrnog frižidera na kome je malim magnetom u obliku nasmešenog smajlila bila zakačena poruka na papiru:
''Krstivoje,
pihtije su u frižideru. Ja sam otišla kod mame.
Sutra popodne nam dolazi unuk. Nemoj navijati budilnik, neispravan je.
Ja ću te probuditi.
Mira.''
Odjednom, negde iz mraka, budilnik je zazvonio jakim metalnim zvukom. On se nije obazirao nego je otvorio frižider koji je osvetlio gotovo čitavu kuhinju. Frižider je bio prepun suhomesnatih proizvoda, kao u nekoj mesari. Između dve duge crvene kobasice nalazila su se dva velika tanjira puna drhtavih pihtija. Uzeo ih je i odneo za kuhinjski sto. Budilnik je prestao da zvoni, dok je sa televizora dopirao glasan zvuk nekog oštrog političkog dvoboja.
Dok je supenom kašikom grabio pihtije i brzo unosio velike zalogaje u usta, gledao je kroz otvoreni prozor panoramu Severnog S. u mraku. Sve je bilo tamno, sve su progutale čeljusti ravnice i noći. Samo ponegde svetlucale su tačkice plavog i narandžastog svetla. U blještavoj kuhinji, na poslednjem spratu novoizgrađenog solitera, on je ličio na kapetana svemirskog broda koji krstari kroz bespuće kosmosa.
Kada je pojeo pihtije, ustao je i protegao se. Potom se zavalio na trosed. Zaklopio je oči. Lice mu je imalo izraz zadovoljnog čoveka koji je završio neki težak posao. Televizor se, ranije tako programiran, sam isključio. Ništa više nije šuštalo, zujalo, ništa nije remetilo osećaj kosmičkog mira i spokoja.
Ali, negde napolju, iz grotla mraka, začula se glasna vika. Otvorio je oči, zakašljao se i pojurio na terasu. Pogledao je dole, na ulicu. Preko puta solitera, kroz krošnje zelenih bođoša, sijalica je osvetljavala natpis Kafana - Nasmešeni zec - na drvenoj dasci postavljenoj na krovu kuće, iznad ulaznih vrata. Ispred kuće, dva čoveka su glasno pevala podupirući svoja klateća tela jedno o drugo. Nije se moglo razabrati šta pevaju, njihovi glasovi ličili su na pomešanu riku nilskog konja i slona. On je prvernuo očima i ponovo se zakašljao. Odmahnuo je rukom kao da je znao o kome se radi i kao da je sam sebi rekao da se oko toga ne treba uzbuđivati.
Ušao je u stan, otvorio komodu pored televizora i izvadio flašu Džek Denijelsa. Sipao je viski u čašu i ponovo se zavalio na trosed. Polako je pijuckao i strpljivo čekao da se buka stiša. Kada je ponovo bilo sasvim tiho, on je na brzinu ispio ostatak pića u čaši i legao. Razvukao je svoj cinični osmeh preko lica i brzo utonuo u san. Dva puta je jako hrknuo, potom se zakašljao, a onda je sasvim prestao da diše. Njegovo krupno nepomično telo ležalo je opruženo na trosedu poput srušenog kipa neke važne ličnosti.


III

Na zelenim zarđalim vratima koja su vodila u unutrašnjost dvospratne čađave kuće, ispod natpisa Kuća kulture na crnoj tabli, bila je zalepljena umrlica na kojoj je krupnim slovima pisalo:
KRSTIVOJE POPOVIĆ (1948 – 2007.)

Buka koja je dopirala iza ulaznih vrata Kuće kulture prostirala se na još par okolnih kuća u Ulici ljubavi. U jednoj od kancelarija u Kući kulture, na čijim je ulaznim vratima na tablici pisalo DIREKTOR, sedeo je Budimir Bački, u crnom odelu i kravati, uglavljen u radni sto. Kancelarija je bila sveže okrečena u belo, golih zidova, onako prazna i velika delovala je sterilno. Budimir Bački je jednom rukom držao pritusnutu slušalicu telefona na svom uvetu dok se drugom pridržavao za čelo.
- Ne! Ne! Nema nikakvog prenoćišta u Kući kulture gospodine Kokiću! Možete biti smešteni u hotelu, ali da vam obezbedim spavanje u Kući kulture ne mogu, jer mi nemamo spavaćih soba. Ne znam ja šta je Krstivoje radio! Ne! Njega više nema, pa nema ni prenoćišta u ovoj kući dok sam ja na njenom čelu! Dobro... U redu. Nećete ni dolaziti? Ako dođete nećete ni svraćati u ovu kuću? Molim! Hvala. Do viđenja! – drao se Budimir.
Čim je spustio glavu na radni sto, ulazna vrata su zaškripala i u kancelariju je ušao Arsa, takođe u crnom odelu i kravati.
- Pa dobro čoveče gde si ti? Jesam li te ja zaposlio kao stalnog saradnika ove kuće ili nisam? – zavapio je Budimir.
- Ne mogu da stignem Budo! Direktor Velike štamparije zamalo me nije linčovao jer mu Kuća kulture još nije isplatila sve dugove. Nije hteo ni da čuje za to da nam štampa plakate ovog meseca na veresiju. U Gimnaziji Otac Panon direktor je hteo sa mnom fizički da se obračuna jer im Kuća kulture duguje novac od organizacije manifestacije Dani kulture održanoj u dvorištu Gimnazije pre tri godine. Nisam smeo da ga pitam da li ove godine u dvorištu mogu da se održavaju koncerti – rekao je potišteno Arsa i rukavom obrisao znoj sa čela.
- A jesi li bio kod Vlatka Bijesa, izdavača? Da li on može da finansira naš novi časopis Kultura? – nervozno je pitao Budimir svog saradnika.
- Bio sam i kod njega. On i Krstivoje su bili kumovi. Nakon što je čuo da si ti kao novi direktor ugasio Krstivojev časopis Kultura svakodnevnog života koji je reklamirao njegovu ediciju Ratni heroji i otpustio Krstivojevu udovicu Miru, on ne želi više nikakvu saradnju sa Kućom kulture. Poručio je da od sada sa njim možemo imati samo nevolje – rekao je Arsa brišući uporni znoj koji mu se slivao sa lica.
Budimir Bački se uhvatio obema rukama za glavu. Arsa je prišao radnom stolu, pogledao ispod i uhvatio se za praznu flašu vinjaka.
- Nema? – kao da je uputio svoje potišteno pitanje praznoj flaši.
- Upravo me je zvao Dobrica Kokić, upravnik Doma kulture iz sela Štrče. Već par dana zove i hoće da dogovori saradnju. Želi da dovede kod nas neke umetnike iz svog mesta, da izlažu slike za sitne pare. Hoće da mu se organizuje spavanje u Kući kulture. Kaže da mu je Krstivoje u Kući kulture obezbeđivao smeštaj. Pretpostavljam da mu je priređivao i zabave. Verovatno neke od onih Krstivojevih nezaboravnih pijanih večeri kada je gospodin Kokić na raspolaganju imao čitavu Kuću kulture za svoje švalerke i bahanalije. Zato je Kokiću i stalo do mesečne saradnje sa Kućom kulture – besno je govorio Budimir držeći se rukama za glavu.
- Možda taj Kokić ima novaca! – uzviknuo je Arsa i lupio praznom flašom vinjaka o sto.
- Možda... Ali ja nisam Krstivoje i ne mogu njegovim bivšim ortacima da organizujem žurke. Da sam hteo da se bavim poslom nečasnog rentijera ne bih ni dolazio na ovo mesto – govorio je Budimir sa položenom glavom na radnom stolu kao da ju je spremio za giljotiranje.
- Kako li je onaj bivši direktor, onaj đavo, ovde carovao? Činilo se da on nema baš nikakvih problema – konstatovao je zamišljeno Arsa.
- Ovde nisam ni mesec dana, a uspeo sam samo da okrečim i ispraznim kancelariju. Na svakom koraku me proganjaju Krstivojevi duhovi... – mumlao je Budimir.
- Dugovi – dobacio je Arsa.
- Koje je on držao pod kontrolom! Kao da je živeo sa parazitom u telu i kao da se sa tim parazitom sprijateljio. Napravio pakt. Ja to ne mogu! – konstatovao je Budimir tužno i podigao svoju crvenu glavu sa radnog stola.
- Kuća kulture je vlasništvo građana Severnog S.. To je Krstivoje Popović stalno ponavljao kada se pojavljivao u novinama ili na televiziji. Ja sam se ovih dana tako umorio – tiho je rekao Arsa, sedajući na Budimirov radni sto.
- Bio je licemer. Đavo. Imao je moć da drži pod kontrolom oblike haosa koji su vladali u ovoj kući. I svi su ga voleli i poštovali. Mi radimo pogrešno. Mi pokušavamo da dovedemo u red ovaj haos, umesto da pokušamo nad njim da vladamo! – pričao je besno zajapureni Budimir stežući obe šake u pesnice.
- Eh... Mene čeka popodnevna smena u Nasmešenom zecu. Ja, Budo, moram da idem – skrušeno je rekao Arsa dižući se sa radnog stola i protežući svoje isušeno telo.
- Čekaj. Idem i ja sa tobom – tiho je rekao Budimir i nasmešio se svom drugaru.
- Šališ se? Pa ti imaš još tri sata do kraja radnog vremena. A treba da ti dođu iz ministarstva, ne? – iznenadio se Arsa i pogledao u Budimira.
Budimir je ustao, skinuo crni sako i kravatu i otkopčao par gornjih dugmeta na beloj košulji.
Arsa mu se nasmešio i zavrteo glavom.
- Idemo! – uzviknuo je Budimir.
- Eh, čekaće još dugo Severno S. na kulturu!– rekao je veselo Arsa i odmahnuo rukom.
Na vratima Nasmešenog zeca čekao ih je bradonja u svom starom mantilu i sa poslužavnikom u ruci.
- Gazda, dolazite da me... odmenite? – upitao je bradonja Arsu.
- Tako je Umetniče. Eno ti plata! – uzviknuo je Arsa i rukom pokazao na bocu rakije iza šanka.
- Hvala... gazda... – promumlao je bradonja i uzeo rakiju.
Budimir Bački je odjednom srdačno zagrlio bradonju. Iznenađeni starac ljubaznost je uzvratio tako što je otvorio flašu i ponudio je Budimiru. Direktor Kuće kulture nategao je iz flaše i pio bez zastajkivanja. Bradonja i Arsa su razgolačili oči i gledali ga kao da je pao sa neke druge planete.












Branko ĆURČIĆ*






_______




*Branko Ćurčić, rođen 8. septembra 1980. godine u Somboru.
Završio je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Zastupljen je u antologijama ,,Najkraće priče'' 2003, 2004 i 2005, te u zbornicima kratke priče ,,Donja strana priče'', ,,Vrata moje priče'', ,,Alisa u zemlji priča'', časopisima ,,Akt'' , ,,Emitor'' , ,,Pogonik'' , ,,Treći Trg'', ,,Ulaznica'', ,,Grad", ,,Balkanski književni glasnik'', knjizi ,,Najbolje priče iz reda za vize'', projektu beogradskog SKC-a ,,Reč u prostoru'' i internet portalima litkon.org i art-anima.com



Konkurs ZAVETINA

понедељак, 13. октобар 2008.

Novembar : Aleksandra Rokvić


Zvezdani prah

Sunce je podarilo našoj malecnoj planeti toliko svoje energije tog dana, da je onaj deo njene kore na kome sam se tada nalazila imao poteškoće sa izdržavanjem.Činilo mi se da se sve oko mene vrpolji u očaju, i strahopoštovanju. Vazduh je bio suv, sve je bilo isuviše svetlo, a Sunce nije dopuštalo ljudskom oku da ga sagleda, terajući me da ga pojmim kao more zaslepljujuće svetlsoti koje je zamenilo nebo. Nebo je postalo bela tečnost te zvezde. Naše zvezde. Primetila sam koliko dostojanstveno kukuruz izgleda. Klipovi kao da su bili od suvog zlata, stabljika je bila tanka, odevena u pozlaćeno čipkano ruho, poput mršave, visoke, prenaglašeno otmene dame na nekom zaboravljenom balu. Takav je bio taj Dan Svetlosti, tačka na točku vremena koju su neki nekada nazivali Litha. Okruživale su me njive, bašte, nepregledna ravnica, a ja sam se zatvorila u uzane staze među kukuruzima. Sunce je spržilo moju kožu, prošlo kroz nju i pretvorilo me u prah. Bila sam samo leš, telo koje vapi za vodom sa ono malo preostale svesti. Onda je pala noć. Sunce se povuklo, došao je Mesec. Nebo je postalo graciozni, prozirni veo, poput onih koje damama u žalosti prekrivaju oči. Mesec je bio mnogo suptilniji od Sunca. Svoju hladnu svetlost zadržavao je oko svog savršenog obličja jedne božanske kugle koja se okreće u svemiru, dopuštajući tami da postoji. Nevidljivi, blagi, hladni talasi svetlosti previli su moje rane, obrisali pečate koje je ostavilo Sunce. Mesec je probudio vodu. Leš postade živo telo. Mesec je Boginja koja stvara ritam kojim ljudi plešu tokom svog života. Pokrenula je sve vode koje protiču venama Zemlje, svu vodu koja pluta u nama, probudila je moju matericu. Kapljice krvi koje su otelotvorenje masivne stvaralačke energije iskrale su se iz mene i elegantno počele da se slivaju niz moje butine. Sklopila je moje oči, a podarila mi je vid. I tada sam ugledala sve niti koje sačinjavaju ovaj svet, kako jurcaju, kako se prepliću, seku, plene svojom besmrtnom energijom, kako stvaraju i razaraju. Rekla mi je da voda odnosi, voda leči, voda zove. Osetila sam tu vodu kako se komeša u meni, sve moje emocije vratile su se u svoje prvobitno, iskonsko stanje – tečnost. Voda mora da izađe napolje, rekla mi je, i morala sam da ju pustim. Napustila me je u vidu suza. Suza ushićenja, sreće, tuge, suza znanja, suza bogova. Onda ugledah leptira po prvi put, leptira koga mi je poslala ona kao vodiča. Njegova krila su satkana od galame vasione koja je toliko nepodnošljiva da se pretvorila u tišinu. Krenula sam za njim. U jednom momentu mog putovanja kroz ovaj svet doveo me je do tebe. Upleo nas je u mrežu. Srušila sam se na tvoje ostrvo, pretvorila se u sam zvezdani prah koji ga sačinjava, njegovu suštinu koja tu treba da ostane čitavu večnost. Zajedno smo se udavili u moru čije dno oslikava svu moju krv i svu tvoju prašinu. Tvoja duša je bila jedina čarolija koju sam mogla da vidim, a tvoja koža jedina materija na koju je moje čulo dodira reagovalo. Ne znam šta sam ja bila za tebe – bunar lepote, magije i netaknute, naivne sreće kroz koji beskonačno propadaš? Ti si bio jedini izvor iz koga sam imala da crpim, i ispijala sam te proždrljivo – svu tvoju energiju, svu tvoju lepotu, svu tvoju moć, svu tvoju toplotu unosila sam u sebe, upijala ju poput sunđera, obožavajući je, mešajući je sa svojom. Nebo se srušilo na nas, i ja sam odletela. Moje telo postalo je nebitno, ja sam se pretvorila u amorfnu masu, rastvor koji je rastvorljiv samo u vasioni. Rasprsnula sam se i razmazala svuda po nitima. Svaki put kada su se naša tela spojila, ti bi fizički ušao u mene, ali moja duša bi pokupila tvoju, ukrala tvoj život i sa tom odskočnom daskom poletela ka ništavilu koje u sebi čuva sve. I videla sam Boga. Videla sam Veliku Nebulu u kojoj se ogledamo oboje. I bejah pozvana na bal večnosti.


Aleksandra Rokvić


Rođena 11.juna 1990.godine. Novi Sad. - Pozivamo autorku da nam napiše kratku belešku o sebi, šta trenutno radi i čime se bavi, i pošalje nam sve to, kao i jednu svoju fotografiju.

среда, 1. октобар 2008.

Razvrat samoće: odlomak iz duže proze Franje Frančiča


I. Veronika

ONA

Napravila je dva koraka naprijed
Dva koraka natrag

I opet ona poznata bol koja kljuje, kao da sam upalio svjetlo, kao da sam iz zaštitničkog mraka isplivao među oštre rubove svijeta. Nije bol već šok, udarac svjetlosti i mutne maglice koje mi plivaju pred očima. I zatim sastaviti mozaik jučerašnjega dana. Topao i hladan val zalijeva tijelo i misli. Goli strah. Vrišteći ženski glas, starolike tanke usnice koje ponavljaju: jesi li oženjen, jesi li oženjen?
Odostraga je pogled ulovio djevojčicu, tik pod oblacima, potraživši usporedbu u škrinji pamćenja, u igri obrambenog mehanizma, koji je kao mnogi drugi djelovao sam od sebe. Strah i vibriranje pred onim što dolazi. Muka, uloviti crvenu nit, neki program, redoslijed, sastaviti slike i riječi. Djevojčica se okrene i zagleda me njezino iznošeno krpasto lice.
U blizini se razleti staklo, pukne, u dlanovima nosim krv. Sasušene mrlje crnog vina i eksplozija nereda. Pipanje u mraku. Pola tri ujutro. Nedjelja. Gosti su otišli. Ha, gosti!? Ponovno jedna od onih uvijek istih seansi, pijanih deklamacija i bijede krize srednjih godina. Stisnem nježno knjigu na grudi, pa je zapitam: jesi li moja prijateljica? Na naslovnici piše:
Obična ljubav.
Pokušaj smijeha zastane u spoznaji praznine koja dolazi u valovima, koja se vraća udarcem. Ustanem i krenem van pred kuću. Hladnoća februarske noći, razbijeno staklo, smeće, čaše i boce, ostaci hrane i drhtanje ruku. Pripalim cigaretu, pokušavam se smiriti.
Sve je u redu, sve pod kontrolom, šapnem u mrak. Jučer sam slavio rođendan, i sad je srećom mimo. Proslava, kako prazna riječ. Desetak ljudi koji su došli na piće, zidovi monologa, potoci pića i bijeda blefiranja. Što bi bilo kad bi bilo. Prazne riječi, istrošene, bačene jedna pokraj druge. Blef i naklapanje zbog naklapanja. Svatko u svojem krugu, zatvoren u lupini. Jedino je nevjerojatno kako doza zalije sve što boli, kako utoneš na dno čaše i kako prestane bljuvati vatra zbilje. Periodični alkoholizam.
I potom sjećanje: razvod! I to je prošlo. Bilo bi besmisleno kopati dalje. Ali ne mogu drugačije. Žene su postale destruktorke. Ništa nije ostalo od drugog pola, njihove ženskosti, uloge su sada u položajima vojnog stanja. Ti ili ja? Tko će koga? Tko će se kome podrediti. Pa ipak je boljelo. Zbog sina, zbog zajedno proživljenog vremena, koje je sada bilo bačeno u prazno.
Bljutav okus u ustima, dug gutljaj ustajalog piva.
Čemu sve te riječi, igre, udarci? Pa nisi više dijete!
Lavina pitanja sruči se sama od sebe. Priđem prozoru i promatram paukovu mrežu. Noć je spokojno tiha, čujem svaki šum, i najmanji pomak.
Ne znam kako to ide, obratim se dvojniku. Ne znam zašto, no sve te godine ta se obraćanja ciklički ponavljaju.
I onda je službenik rekao: Sad ste slobodni kao ptice na grani.
Trebalo je ispasti šaljivo. Kao, na primjer: obična ljubav! Je li uopće bila? Nije li bilo sve zajedno promašeno već na samom početku?
Još si dugo vremena stajao tamo, s papirom u ruci, i pogledom tražio barem gole grane u zimi.
Bivša ti je stisnula ruku, odjednom je bila upola manja.
Pa sretno, dodala je.
I tebi, odgovorio sam automatski.
Gledao sam njene sitne korake, njezinu siluetu u udaljavanju. Ništa, manje od ništa, nikakvih osjećaja, zjapeća praznina. Kao da se ništa nije dogodilo. Nezamislivo, kao da je tamo netko drugi.
Uzdah i jecaj, panično se okrenem. U kutu se budi nepoznata žena. Pola lica joj pokriva posušena krv.
– Gdje sam, gdje sam, što se je dogodilo – ponavlja i zavijajuće zatuli.
– Sve je u redu, pokušavam je smiriti, ništa ti neću, ništa.
Polako se smiruje i pokušava ustati. Zatetura i uhvati se za rub stola.
– Veronika – pruži ruku.
Franjo Frančič*
_________
* Franjo Frančič 1958,dipl.socialni radnik koji
nikad nije radio kao socialni radnik
pisac, živi i radi u Istri,
farmer, uzgajač maslina i mnogo toga,,
oko 62 knjiga poezije, proze i dramatike,
prevodi na nemački, engleski, ruski, slovački,
italijanski, srbski...
Piše za novine i RAI Triste - A,
vojnički psihiater na VMA Beograd napisao mu:
Emocionalno nezrela ličnost, poneki put želi,
da živi u šumi!
I možda i nije toliko pogrešio?
*
Frančič je na Veliki književni konkurs Edicije ZAVETINE poslao dve svoje knjige proze.
Ovde objavljujemo odlomak iz prve, a u nekom od naših časopisa objavićemo odlomak
iz druge, finalne verzije (Domovina bleda mati...)

уторак, 2. септембар 2008.

Promocija Pasije po Amarilisu

Prema pisanju požarevačkog nedeljnika REČ NARODA nedavno je bila promocija najnovijeg romana Miroslava Lukića, našeg osnivača, urednika i koordinatora.

PROMOCIJA ROMANA MIROSLAVA LUKICA
PASIJA PO AMARILISU
Nastavljajuci promocije novih izdanja Edicije Branicevo, prošlog utorka je u
letnjoj bašti Centra za kulturu Požarevac predstavljen novi roman beogradskog
autora Miroslava Lukica “Pasija po Amarilisu”.
Urednik Edicije Branicevo, Aleksandar Lukic je, otvarajuci promociju, izmedu
ostalog rekao:
- Miroslav Lukic je, govorim iz prve ruke, jer mi je rodeni brat i cini mi se da
nema pozvanijeg da o njemu nešto kaže, pripadao jednom svetu manjine, ili
marginalaca u onom vremenu u kome smo živeli, u tom smislu da nije povladivao
modi, pisao je i stvarao literaturu za koju je verovao da mora da ostavi neki trag i da
se približi istini u njenom pravom znacenju. On nije od onih ljudi koji prave
kompromise, prvo sa sobom, a onda sa onim što se zove srpska književnost. Knjigu
ce razumeti svuda, i kod nas i u svetu. Lukic je “Pasijom po Amarilisu” ucinio sebi
uslugu i kao pesniku i esejisti, iako je u svojoj zemlji naprosto i kao pesnik i kao
esejista “sakriven ispod korita”, razoblicivši gnusobe i ogranicenosti pozitivizma,
pisarevštine, vulgarnog materijalizma...
Miroslav Lukic ureduje nekoliko književnih casopisa, medu kojima su i
“Zavetine” koje postoje vec 25 godina. Autor je više romana, eseja, poetskih
ostvarenja, književnih kritika. Takode ureduje i brojna internet izdanja koja se bave
književnošcu.
- Neke moje knjige su imale uspeha, poput “Nesebicnog muzeja”, antologije
koja nije idealna, sada bih voleo da napravim i novo izdanje. Svojevremeno sam
objavio roman “Trgovci svetlošcu” koji je imao tiraž 2 000. Nas je veceras sazvala
ova knjiga, to nije prva verzija, vec ih je prošla nekoliko. No, nije zgodno da pisac
govori o svojoj knjizi, rekao je Lukic, procitavši potom odlomak iz romana.
O romanu je govorio i profesor književnosti Miroljub Milanovic koji je publici
predocio da se citanjem ovog dela stice utisak da se prica nastavlja na neku vec
ispricanu, a tako se i završava, ostavljajuci mesta za neku drugu koja tek treba da
nastane.
L.L.
www.recnaroda.co.yu/arc/avg08/12/12.08.2008.pdf

петак, 29. август 2008.

Случај Чарнојевић / Милош Живановић







Дневник једног добровољца


(без фуснота)



Чизме би Шваба сремачког раба
Гура већ ногу, носиће их у гробу
Бајонетом пробише дугих гаћа шав
љут к`о рис, ал` се цркнут правим сав
Над `артијама из чизама почеше се смејати
изем им рецензију, набише ми тензију
Србину у рату среће нема – увек крче црева
И ватре батерија у ноћи не могу помоћи
јер скоро нећу доћи из ове море у девојачки сан
да палим ватру јастука сувим уснама
да ти стиснем образе и кажем као ти
„Чувај се“
рекао сам „хвала“ том пожару у очима
што је тињао пред спектаклом ватре рата
Знам да ме не сме чекати, патњу гушим сендвичем
Моје последње хвала нечем људском
данас исто бих рекао да ми кажу „Мртав си“
Ми смо живо ткиво челика конвоја
моја мама шраф, моја тата висећи цинцилатор
Ми крећемо, породица рата
Мислио наш`о брата – појео ми сендвич
Немам више другова – остао без сендвича
Васић ће с нама да зимује па успут римује:
„Добровољно предати Богу,
у паклу пију коју с` ногу“
Кад смо стигли разврстали нас за гињење
Неки љубе иконе, атеисте у прве редове
„Ко у Бога не верује, тежи пут испред себе“
Нас позадинце Бог, а не клице, засврбе,
стаде пуцање;
Хтели нас пострељати, па опет не, власт к`о баба неодлучна,
ситуација је мучна, сувише смо недостојни за краља да би гинули
И кад не треба ја дувам повлачење,
Ресимић на брду већ дува у жар за сланину
Сад у болници чекам на размену
За мене нема песме после рата6
Ја у своју трубу дувам док има времена
Чекам да заруди, па да стрељају пар луди`
и молим се мајко, заплачи бар ти,
Србија није, краљ није, а Бог је свуда око нас
Љубим вунени џемпер и чарапе и у сну
плачем од среће што удови, на узглављу, су ту
а глава? где ми је глава?
она негде, подно јаруге, с Богом спава,
1914. из Србије

За све што не хају да л` ме знају,
муфљузима, браћи гологузима
мајкама што рађају децу
и деци што чега не знају
кад се рата играју






Шака




Отисак моје шаке
утиснуо се у моју
способност да гризем,
урлање на месец
и кијање на мачје длаке

Отисак моје шаке
приставио је кафу
на пристаниште керова
свих способних да се
удаље од себе
и себи драгих

Отисак моје шаке
у ноћи отиснут
на дуга лутања
за костима предака
за способношћу да
схвати своје лутање
од себе и себи драгих

Како нас други виде
кад и ми звери
на зверећем покушамо
рећи како их волимо

Како се љубе те шаке
присиљене на приљубљено
уз стакло

Како се каже шака
а да не искочи из стакла
шапа шакала
(нађено у купеу, писано прстима по прозору,
на трагу сам Чарнојевића!)

Треба платити дереглију


Морал и памет
оборило је сиромаштво
као зајашену блудницу
котрља од уста до уста

И та, блудница,
чини им се већом
од памети и морала
те нас још и лудим зову

Луди сте, луди...
Није им доста
Сва наша дела, случај су
А ако смо добри, ђаволу смо

Не стиде се што нас жене
кљастим и убогим,
очекују да цвилимо
за децом, кљастом и убогом

И цвилимо
не пред њима

Забораве нас до сахрана
па се изненаде
јер пуна су нас гробља
као некад каце меда

Ми смо саће ових гробља
земља нас још по презимену цени
и њеним црвима је добро наше месо
а дукате, дукате за превоз оставе

И селимо се
на различите стране


(трагом дописа из галерије,
где су „доктор и капетан“ ха! прекинули у
заносу озбиљног уметника)

Музо, погрешног си нашла


Стерилни песник
тражио је осећања
испред слике жене

Нашао је стихове
на боји коже њене

Нашао је поетику
у углу њених усана

Два студента (кршна)
однела га до магацина
заробљеног у клише
на који се са таванице
плазе пауци и шкорпије
(Био сам у заблуди. Јутрос, за време доручка –
паприкаш са кнедлама, у кафеу – на салвети
стајало је моје име и испод написано.
Преварио сам се, нема дилеме, нема Чарнојевића.
Били сте у заблуди у погледу рукописа.
„Крхотине“ су ме заварале да помислим да
их је двојица. У питању је један човек,
људина! хеј!, што вија самог себе, те трагове
заварава. Из грешком враћене депеше,
препознао сам стил писања. Кафа се хладила,
рачун је неплаћен, Чарнојевић је оставио
празну столицу за пријатеља. „Немамо
времена“, самог себе чуо сам „путовање је
при крају, почиње да схвата“ „Ма, исто
нам се вата. Штета што пије кафу са
шећером50. И, заиста штета.)



Написао сам песму


Упамтите те људе,
тај презир у очима,
што ме је купао.

И у једно вече
састаните се
испред какве јеле,
и крените колима
по гробљима
Нађите их
и испишајте се,
пишките,
пишките данима,
док из толиког
ђубрета
не никне цвеће.
Вратите ми услугу,
Написао сам песму.
Милош ЖИВАНОВИЋ
_________
Милош Живановић је рођен у Љубовији 1980.
Студент је Филолошког факултета у Београду -
одсек за српски језик и књижевност.
Нема објављених ствари...
Шта мислите о његовим песмама?

четвртак, 28. август 2008.

Леп првенац : Јасмина Сикић


ШАПНИ
13/08/05

Оставићу росна поља, моју реку, шуму, стазе,
преболећу све ливаде и шеваре, њиве, росу,
панораму у сутону, чак и Месец с мог балкона,
сунцокрете покрај пута, бумбаре у мојој коси,
ветар што ми лице мије, хоризонт што песму слути,
сојенице крај Дунава, рибаре што мреже плету,
барске птице, савске пловке и багремце све панонске,
струну стару на мом штапу, да се рибе запрепасте,
глуварење по мом риту, по стрњики дуге шетње,
под јабуком Дучићеве дозлабога тужне песме,
на тераси оне дивље руже, што сам орезала,
чуваркућу на мом крову, да ми сама кућу чува
и три мачке у дворишту и Кајсију с добрим хладом,
једну лозу- бело грожђе, цело село да се слади,
пола метра сувог Цера, три роштиља добра има,
ово небо изнад крова, добро парче за дангубе
и комшијски, онај Багрем, што мирише на сећања
и два Дуда на крај шора, од кад живим што постоје.

-----------------------

Оне лотре за у небо, где сам звезде дохватила...
Њих ћу само оставити,
да те дигнем у облаке,
да од људи побегнемо,
да нас само птице виде,
да нађемо наше јато...

Само шапни да ме волиш.



ОСЛУШКУЈЕМ
19/04/02

На мом путу сем песама
истина се ретко среће,
у предграђу срца мога
лаје триста бесних паса,
безбедно је срце моје
теко да ћеш њему прићи.

Само корак да ти чујем,
умирићу бесне псе.



НЕПОТПУНА
23/09/07


Ове стазе банаћанске, што их волим ја највише,
моја кућа сред багрења, што у шору најлепша је,
мој прозор што Дунав гледа и гугутке што ме буде,
моја јутра војвођанска, што не свићу слична нигде,
сва лепота коју гледам без тебе је непотпуна,
толико ми недостјеш да је залуд Војводина,
сви салаши, ветрењаче и рит широк као море,
нек’ се скупи све у шаку, нек нестане сва равница,
нека Банат тачка буде, кад места за тебе нема.



СТРАШИЛО 23/01/07


Нема ме. Више не постојим она стара ја.
Страшило сам, ни птице ме се не плаше.
Кљују моју сламнату главу, черупају моје сламнато срце,
па ускоро ни слама нећу бити.
Неће ме бити ни старе ни нове.
Ишчилићу без трага.
Само је питање дана, можда сата већ.
Чекам неко галадно јато.
Јасмина СИКИЋ*
__________
* Белешка о ауторки:
Јасмина Шикић. Рођена 10.09.1974. у Београду.
Ту је завршила основну и средњу школу.

Живи у предграђу Београда, Борчи, насељу на левој обали Дунава.
Ради већ десетак година као књиговођа у једној београдској фирми.

Песме пише од своје шесте-седме године.
Поезију нисам до сада објављивала...
На Велики конкурс Едиције ЗАВЕТИНА почеле су да стижу врло занимљиве,
оригиналне, нове пошиљке млађих песника, који су сазрели. И тако
другачији од онога што се данас официјелно намеће
као некаква савремена српска поезија... молимо ауторе да буду
стрпљиви и да имају довољно поверења у уредника који бира
њихову поезију за објављивање овде...

среда, 13. август 2008.

DNEVNICI Tomislava Krsmanovića (2)


c.- Dvadeseti mart 1941. godine - Kukavica

Dvoriste Duvanske stanice je vrlo prostrano, ogradjeno zicom, neka drveta su tanka i vrlo visoka , jedva se naziru gore u plavo belicastom nebu, na njima su pticija gnezda, kao avioncici. Kada se priblizava Duvanskoj stanici iz daljine se bele na suncu nove visoke skladno zidane gradjevine; sivi magacini za duvan se po svojoj gradjevinskoj konstrukciji razlikuju od velike trospratne administrativne zgrade u kojoj se nalaze nas stan i gostinske sobe. Cvetaju juzne biljke, siri se opojni miris smokvi u cvetu.

Duvanska stanica na iskrajku varosice drema ovoga jutra, skoro nigde nikoga. U jednom cosku ogromnog travnatog dvorista stoji supruga strazara Gligora, dezmekasta zena srednjih godina, kuva obrok za svoju porodicu na sporetu postavljenom ispod razgranatih krosnji velike jabuke. Gligor je doneo iz lova divlju svinju."Pogledaj Gligore"- ona zabrinuto pokaza rukom pticu u brzom letu koja se spusti na jedan od magacina-" opet kukavica, nije dobro!" Malo zastade zabacivsi kao gar svoju crnu gustu kosu. Gligor je zabrinuto pogleda: "Gospodiin direktor ce nas napustiti, pozvali su ga u vojsku, sta ce sada da radi ovih tristo radnika. Bez njega nema nista, on ovo sve drzi svojim vrednim i mudrim radom ?"

Zavrsavajuci razgovor pozvase nas na obed. Meso divlje svinje je bilo izuzetno ukusno.


d. Dvadeset sesti mart 1941- Putovanje za Srbiju

Danas smo posli vozom kuci u Zapadnu Srbiju, voz ide do Stalaca, a onda je presedanje za Uzice; u Uzice stizemo sutra uvece gde cemo prenociti. Odatle idemo autobusom osamdeset kilometara do Ljubovije.Tamo nas ceka deda Velizar sa konjskim kolima, selo Uzovnica je pored Drine, samo nekoliko kilometara nizvodno od Ljubovije ka Zvorniku. Put je dug i naporan, treba proputovati celu Makedoniju i dobar deo Srbije, sa krajnjeg juga do severozapada. Majka je zabrinuta za naseg oca, koji je vec na njegovoj vojnoj duznosti. Rat samo sto nije poceo, rat je velika nevolja, i donosi nepredvidive dogadjaje, ili istinske tragedije.

Majka nas smesti jedno po jedno na sedista kupea. Najstariji brat ce imati za nekoliko meseci devet godina, ja sam rodjen jula 1936 godine, a najmladji brat je takoreci jos beba, nema ni dve godine. On je po necemu drugaciji od moga brata i mene, vrlo je plav i zelenook. Roditelji su govorili: ”Metnuo se na dedu Velizara!” Mama se osvrnu pazljivo oko sebe, kaza da sedimo mirno, da se ne naginjemo kroz prozor. Pogleda iznad sedista na prostor za prtljag da nesto ne padne na glave ako voz iznenadno krene ili stane. Sa nama je u kupeu vojnik, njegov masivan zut drveni sanduk opkovan gvozdjem je bas iznad nasih glava. Majka baca zabrinute poglede na vojnikov sanduk. Preko puta nas sedi jedan postariji covek, skoro starac, suvonjav i omanji cikica, njegove mrsave dugacke drhtave ruke se prosto obesile na sedistu kao na civiluku. Ovaj dobrocudni starac je vrlo zabavan. On se zbog necega odjednom uzruja, nagnu se majci vidno uzbudjen: "Znate gospodjo, voz se tako jednom naglo zaustavio, trgnu, sanduk jednog vojnika pade pravo na glavu deteta oficira, ubi dete na licu mesta!" Starac poce da mlatara uznemireno rukama, dize se naglo kao nekome uz inat, i u jednom dahu rece unoseci se drhtavim rukama u lice majci: "Znate sta se desilo gospodjo, oficir je uzeo revolver i na licu mesta ubi vojnika!" Vojnik odmah ustade, siva uniforma zateze presijavajuci se na snaznim plecima, osmehujuci se blagonaklono i snishodljivo uze u ruke drveni sanduk, savi se podu vagona kao da je cirkuzan od gume i stavi sanduk na pod kupea. Mama nevidljivo odahnu sa olaksanjem.

Voz zadrma, polako krete, onda sve brze i brze prema Srbiji. Idemo kod dede i babe, voz juri pravo u koso zapaljeno sunce, uzbudjeni smo i radosni, idemo u nadu i buducnost.

Vojnik otvori prozor i naglo isturi snazno telo do pojasa izvan vagona. Kroz otvoren prozor nagrnuse miris i dim lokomotive. Pocesmo da kasljemo. Jedna smirena postarija, ali jos zivahna zena, ustade i povuce ga rukom za rukav da se ne naginje: "Znas vojnik, vrlo je opasno naginjati se kroz prozor!" Ova mudra zena se uozbilji : "Jednom tako jedna zena sa detetom u narucju se nagnula kroz prozor, nije videla most, most naidje i ubi joj dete!"

Voz poce opet da ubrzava. Posle kratke pauze, zena se naglo okrete licem u lice jednom elegantnom prosedom gospodinu u nasem kupeu, skoro da na njega dosada nismo ni obracali paznju. On je srednjeg rasta, sa usiju mu visi lornjet, u gornjem dzepu novog plavicastog sakoa otmeno zadeven veliki zuckasti skupocen sat, za sat prikacen pozlacen sjajni zuti lancic koji pada prema pojasu savijen kao zmija. Kao da ga zbog necega cika, ova otresita zena mu se obrati pravo u lice: "A gde vi gospodine putujete ?" Smireno i polako spustajuci na kolena novine koje cita, kao da se zbog necega brani, ovaj neobicni gospodin joj odgovori vrlo tiho: "Idem za Beograd gospodjo." Razgovorna zena ga zagleda ljubopitljivo:"A da, secam Vas se-" uhvati se ona za glavu kao neka glumica-" vidim da ste mi poznati, Vi ste gospodin M., Vi drzite zlataru u Skoplju, ja sam skolska drugarica Vase sestre Sare, sedele smo u istoj klupi." "Gle, kako je nas svet mali, bas mi je milo zbog toga!"-prosto se obradova ugladjeni gospodin prefinjenih manira, on naglasava svaku rec kao profesor, vidljivo je da meri dobro sta ce kazati. Nasmesih mu se, spazih da se ovaj simpaticni gospodin nekako raskravi, skoro da se pretvori u nekog veseljaka, neocekivano ustade. Kao sto glumac cini na predstavi u pozoristu , on se pokloni na sve strane, crna duga kosa prosarana sedim vlasima mu se preslozi na glavi: "Dobar dan dame i gospodo, Zlatare Beograd, Sofija, Skoplje!" Brzo svakome od odraslih tutnu u ruke svoju vizit kartu." "Niste trebali, cuvajte za drugu pogodniju okolnost?"-obrati mu se mama uctivo. "Sta mislite da li ce biti rata ili ne?"-nastavi uporno zena. "Bas u Politici sam citao o progonima Jevreja u Nemackoj i drugim zemljama koje su nacisti okupirali. Ako dodju ovde ucinice isto to”. Zbog necega naglo okrete brigu na veselje, toplo se osmehujuci dodirnu mi sakom kosu: "A sta ces ti biti kada porastes?" Kao da sam predosecao pitanje ja odmah odgovorih:"Bicu pilot!" " Bravo" –skoro glasno uzviknu ugladjeni gospodin, ali ovoga puta je vec bio spontaniji, postade veseo i opusten. Ucini mi se kao da je hteo da me uzme u ruke i podigne visoko. Pa on je kao i mi!-prosto se obradovah gledajuci ga nasmejan. Onda rece majci uctivo: "Znate gospodjo, bio sam nedavno u Bugarskoj, ah, svugde roze, roze." Nije kazao "ruze, ruze" nego "roze, roze."

Kompozicija se drma i vijuga zanoseci vagone na krivinama cas levo, cas desno; lokomotiva povremeno pisne resko, zahukce snazno kao da se zbog necega naglo razljuti, zacu se kako izbacuje dim, zaskripa svojim masinama. Ja imam obicaj da odbrojavam bandere i prelaske vagona preko spojeva sina. Vrata kupea se sa praskom otvorise, odjednom ceo nas vagon preplavise setni zvuci harmonike; neko je odnekle uveo u nas kupe slepog pevaca, on je visok i krupan, promaja leluja plavu cekinjavu kosu na snaznoj glavi, u laganom hodu razvlaci velikim rucurdama harmoniku i glasno peva staru i predivnu srpsku pesmu:" Tri livade, tri livade, nigde lada nema, samo jedna, samo jedna, ruza kalemljena!" Svi ga gledamo pomalo uzbudjeni, slepi pevac unese u vagon zelena polja i brda juzne Srbije. Nije kao drugi slepi pevaci prosjaci, deluje dostojanstveno. Nosi harmoniku od vagona do vagona, sa maskom od lica, nasmejan, crven, velike glave, sretan. Svira bez prestanka, samo kada bi prelazio iz vagona u vagon, neko od putnika bi ga preveo. Putnici su ustajali radosni i stavljali mu sa uvazavanjem u dzepove po neki novcic, on nije govorio ni hvala, niti se zaustavljao. Nasmesen, blazen zbog necega, je nastavljao svoju neobicnu setnju iz vagona u vagon. Ocigledno je imao poverenje u postenje putnika. Pitam se, kako prelazi slep iz vagona u vagon, to zahteva opreznost cak i od onih koji vide, platforme su klimave? Pa valjda ga neko od putnika prevede u sledeci vagon? Moze neko da ga gurne? Sto, on je slepi pevac prosjak, kome on smeta? Kako je oslepeo? Ko i zasto ga salje da prosi po vozovima? Ali se vidi da slepi pevac uziva u vozu. On je sretan, izraz lica mu je plemenit. Svi ga postuju.

Starac ustade i protegnu se: "Stalac je tu, pa Beograd, a gde su moja Cuprija, Mala Krsna, Lapovo!?" Istegnu se rukama na sve cetiri strane, uze prtljag, pokaza rukom : "Ovo ti je prava Srbija!" Cekajuci da se voz zaustavi, stade pored prozora vagona i poce da cita glasno: " NE NAGINJATI SE KROZ PROZOR". A onda rece :" Evo i na francuskom:"Ne pas se pencher en dehors de la fenetre" i na italijanskom…...

Voz se sumanuto ustremi na sever ka Zapadnoj Srbiji, kao neka divlja azdaja koja grabi preko reka i vrleti, rasteruje magle i oblake, voz juri pomahnitao ka Uzicu, hita reci Drini, koja deli Srbiju i Bosnu, vidim je tamo negde daleko, vijuga, peni zelena i valovita. Radujemo se poseti zavicaju roditelja, kuci dede i babe, rodjacima. Nestrpljivi smo da vidimo Drinu, tako je svakog leta. Mali smo da znamo sta je, i gde idemo, ali to zna nasa majka. Ona rece da je u rodnom kraju ipak, i uprkos svega najsigurnije.



e.-Dvadeset sedmi mart 1941 godine-Demonstracije u Uzicu

Uzice dragi grad na brdima, miris rodnog kraja, jos malo pa smo kod kuce. Vetric donosi sa brda miris tek napupelih biljaka, miluje sjaj sunca, okolo poznati bregovi, odzvanja muzika ijekavskih rastegnutih reci, svugde ljubazni i veseli ljudi. Usred grada brdo, rekose neki -zove se Dovarije-kazu na vrhu brda groblje. Nadjosmo prenociste u jednom malom hotelcicu u glavnoj ulici nedaleko od zeleznicke stanice. Mama ushicena prica kako je ucila jedan razred gimnazije u Uzicu.

" Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!”-urla razjarena rulja, kao nadosla recna matica valja mahnita ulicama. Posmatramo uzbudjeni svetinu sa isturenih prozora gostionice visoko uzdignutih nad ulicom. Ulicom tutnji, kao da ispod nas juri krdo divljih bivola. Poceh da zamisljam da sa neke uzvisice posmatram bitku kao neki vojskovodja. Jedan snazan plavokos demonstrant u lepo skrojenom novom odelu se pope na balkon drzeci cvrsto u ruci crvenu zastavu. Vazan kao neki dirigent, trepereci od zanosa kao struna na guslama, zapenusano uzviknu: "Dole Hitler. Dole nacisti!” Gomila se ocas poce okupljati oko njega. Govornici su se smenjivali, razvijorise se na vetru velike crvene zastave, odjeknuse reski povici razbesnelih ljudi : "Zivijo Staljin. Zivijo Sovjetski savez, Zivila Komunisticka partija!"

Jedan smiren postariji covek, mudrost zraci iz lica i u ociju, se pope na malo uzvisenje od koga napravise improvizovanu govornicu i poce da govori tiho i mirno, pozivajuci na smirenost i razum; uznemirena gomila ga ljutito odgurnu, zacuse se razjareni urlici : " Obesimo izdajnika!” Posle ovoga dogadjaja, stalno smo se pitali: sta je bilo sa mirnim covekom koji je izazvao onoliku ljutinu demonstranata, da li su mu nesto uradili na zao? Sta? Zasto su bili ljuti na njega?...

Tomislav Krsmanović*


_______


Veliki konkurs Edicije ZAVETINE se uveliko zahuktao. Stižu nam rukopisi svih žanrova.

Molimo autore da budu strpljivi i da se pridržavaju pravila konkursa. Ovom prilikom donosimo

dva duža odlomka iz obimnog rukopisa dnevnika T. Krsmanovića, koji preporučuju za štampanje

na desetine recenzenata. Sada objavljujemo samao nekoliko preporuka.

Marinko Arsić Ivkov smatra da je Krsmanović napisao -AUTOBIOGRAFSKI ROMAN.
U književnosti, s istorijom je veoma teško izaći na kraj. S autobiografijom, takođe. Skerlić je upozoravao da istorija u romanu skučava slobodu invencije, a da roman izvrće istoriju. Nikolaj Velimirović je napisao: sačuvaj me, Bože, memoara! Da su i jedan u drugi uglavnom u pravu, ne treba dokazivati. Istorijski događaji ne smeju biti iznevereni, odnosno proizvoljno prikazani. Memoarska i autobiografska dela, iako je reč o ličnim ispovestima, moraju poštovati kriterijum objektivnosti, ma i na štetu autora (što, u praksi, uglavnom, nije slučaj, naročito kad je reč o memoarima). Pored načela objektivnosti, u ovakvim delima treba poštovati i načelo selektivnosti, izbora onoga što će ući delo i onoga što će, kao nevažno, biti odbačeno.
Ovi zahtevi najrečitije govore da autobiografije i autobiografsku prozu nije lako pisati, i pored toga što ih mnogi pišu i što imamo inflaciju autobiografija
.

Tomislav Krsmanović, javnosti do sada poznat pre svega po svojim političkim i društveno angažovanim tekstovima, kao i po tome što je bio žrtva represije jednog totalitarnog režima, u svom zrelom dobu uhvatio se upravo u koštac sa izazovom autobiografskog romana. Za tako nešto motivisala su ga sigurno dva razloga: prvi je, što je živeo u jednom burnom vremenu; drugi, što je i sam bio zahvaćen tom burom, bilo kao „slamka“ kojom se igraju vihori istorije i volja političkih moćnika, bilo kao svestan i odgovoran pojedinac koji se takvim silama suprotstavlja.
Odmah treba istaći da je Krsmanović u svojoj Sagi u velikoj meri uspeo da izbegne zamke koje sam na početku pomenuo.
Pre svega zahvaljujući tome što on svoj život pripoveda, što je, dakle, sličniji literarnom junaku nego nekom ko bi sebe hteo da predstavi većim nego što je bio (a što je gotovo redovna pojava u autobiografijama i memoarima). A očigledno je da je u Sagi reč o stvarnim zbivanjima i stvarnim ljudima, da u tom pripovedanju ništa nije izmišljeno.
Druga vrlina ove knjige je gledište sa kojeg autor posmatra svoj život i događaje. Njega nije zasenila veličina istorijskih događaja. U prvom planu su uvek život i ljudi oko njega, a sve ono što je kasnije postalo deo istorije je u drugom planu. Ne traži pisac istoriju, nego ona uvek traži od njega. On od početka romana i doslovno beži od nje, ali ona ga ne pušta.
Ovakvo gledište uticalo je i na formu romana i u velikoj meri je zaslužno što se ova knjiga lako čita. Saga je satkana od mnoštva jezgrovitih i slikovitih epizoda, i to deluje kao vrlo dobro piščevo rešenje. Jedna epizoda brzo smenjuje drugu, onako kako se smenjuju dani i godine u jednom burnom vremenu. Nema u Krsmanovićevom delu mnogo otezanja i „razglabanja“, suvišnih opisa i komentara, koji bi sigurno štetili delu.
S druge strane, u tim epizodama ima dobrih literarnih pasaža. Naročito kada je u pitanju opisivanje svakodnevnog života, kroz koji, u krugu uže i šire porodice, prolazi pripovedač kao dečak i mlad čovek.
Autentičnost je još jedna vrlina ove knjige. Čitalac u nju gotovo nikad neće posumnjati, što baš nije čest slučaj kad su u pitanju autobiografska dela.
Pisac je našao meru između privatnog života i istorije (i, naravno, politike).
Krsmanović se predstavio kao učesnik i nenametljiv svedok jednog mračnog vremena, bilo da se Saga čita kao literarno delo, bilo kao autentično svedočanstvo.
Oni koji malo bolje poznaju biografiju i delo Tomislava Krsmanovića, verovatno će zaključiti da bi bez Sage oni ostali nedovršeni.

Pre štampanja, neophodno je jedno dobro i savesno lektorsko čitanje

Predlažem da se naslov Saga o …icima promeni (zbog … icima, koje deluje malo nekomunikativno)..."


Moma Dimic, knjizevnik: Svedocanstva, dokumenti, o istorijskim tako i licnim dogadjanjam tokom Drugog svetskog rata, i kasnije. Mesavina dnevnika, secanja, istorijskih osvrta na ljude i dogadjaje, liseni bilo kakve ideoloske obojenosti, oplemenjeno snaznom moci zapazanja, zapisi pronicu u bitne komponente istorijskih ravni, uz romansiranje ambijenta, likova i vremena dogadjanja. Ova knjiga prevazilazi jednu licnu hroniku i seze u svedocanstvima od sireg istorijskog i drustvenog znacaja.

Profesor dr Jovan Marjanovic, Fakultet politickih nauka: Knjiga Tomislava Krsmanovica ovoga puta nije publicistika, nego je uzbudljiv autobiografski roman koji predstavlja autenticno svedocenje o decenijskom funkcionisanju totalitarnog politickog sistema kojeg smo se otarasili 5. oktobra 2000 godine. On ne pribegava samo literarnom kazivanju, nego se laca nauke, politikologije, etnologije, istorije, sociologie, zeli da ovu materiju podvrgne lupi svedisciplinarnog proucavanja. Krsmanovicevo knjizevno svedocenje seže od cetrdesetih godina proslog veka, celo vreme pleni paznju citaoca, a u fokusu mu je: intenzivna politizacija svih oblasti društvenog života uz porast represije i masovnih sumnjicenja, kršenje ljudskih prava, zacetak politickog klanisanja i mafijašenja, birokratizacija, privilegisanje, korupcionašenje i drugi vidovi politicke degeneracije i kriminalizovanog štetocinstva.Poseban kuriozitet u ovoj knjizi pretstavlja prikaz takozvane „lakirovke”, kao i drugih lagarija o tome kako mase „prihvataju sistem”. Prema Krsmanovicevoj analizi ucinak ovog politickog anestetika je dvojak, on proizvodi stalno opadanje samokriticnosti vladajucih politickih faktora, na jednoj strani, i na drugoj, sukcesivno intenziviranje opšte bezobzirnosti i sve nemilosrdnijeg fizickog terorisanja gradjana...


Stefan Metzeler, Urednik Pro Libertate, publicista, Svajcarska: - Saga je bogato stivo koje me je snazno uzbudilo.. Stil je vrlo citak i zaokupio je moj interes. Opisi su jarki i snazno privlace paznju citaoca, sa neobicnom i uzbudljivom pricom.u centru zbivanja. To je tako dobro, da jedino postoji opasnost da ljudi izgube iz vida cinjenicu da autor opisuje stvarnu istoriju, a ne fikciju. Takoreci je zastrasujuce da je autor morao kroz ceo svoj zivot da dozivljava takve stvari i da zivi u takvoj neobicnoj stvarnosti. Ali nakon svega, ovo je bas to sto treba da potseti savremenike sadasnje nase istorije i svakidasnjice, izgleda da klizimo sve brze i brze u pravcu da se pocine nove pogreske. iz proslosti. Smatram da autorova iskustva i poruke mogu pomoci da se preduprede vecita ponavljanja istorije, potsecajuci citaoce na uzase koji su se ranije desili, a koje opisuje stvarna osoba., a ne istoricari koji podatke crpu iz druge ruke, drugih izvora i dokumenata".


Džavier Collet Urednik Pregentil-a ,Francuska, profesor: Visoko ocenjujem Sagu , opise, poeticnost decaka ili deteta, koji otkriva rastrzanosti , bune i nedace bivse Jugoslavije. Sarm ove knjige je vizija coveka koji odrasta u zemlji koja klizi u progresivan teror .Ovo je humanisticki knjizevni rad, sa dobrim opisima psihologija dobrih i losih ljudi, prica u kojoj svako od nas moze prepoznati sebe, ili nekoga drugoga koga zna


dr. Barun Mitra, profesor univerziteta , direktor Instituta slobode, Nenj Delhi, India: Citanje sage Tomislava Krsmanovica tako jasno otslikava korene tragedije koja je snasla Jugoslaviju. Jasno je da se koreni prostiru jos mnogo dalje i pre Slobodana Milosevica, i Tita licno. Dnevnik zadire u glavne uzroke i korene, a to je razumevanje fenomena balkanizacije. Potpuno se slazem sa Krsmanovicem da postoje slicnosti izmedju Indije i Jugoslavije .Jugoslavija nije jedini Balkan na svetu..Kao sto smo diskutoval ranije, esej Ejn Rend "Balkanizacija" je vrlo primenljiv za ovu tvrdnju... itd.
Fotografiju (u tekstu) priložio autor. To je idilični prizor iz Bosne.
Mogli bismo nastaviti objavljivanje odlomaka iz DNEVNIKA T. Krsmanovića, na jednom drugom našem Blogu.
Pozivamo autora da nam posalje prekucan tekst čitavog rukopisa dnevnika na srpskoj tastaturi - latinici. Pozivamo takođe i posetioce, čitaoce ovog bloga, da daju svoja mišljenja i o ovom Krsmanovićevom tekstu,
kao i o drugim tekstovima drugih autora, učesnika na Velikom književnom konkursu Ed. ZAVETINE...

DNEVNICI Tomislava Krsmanovića (1)



DNEVNICITomislava Krsmanovića

Prvi tom 1941-1953

IV. HRONIKA DOGADJAJA






1.-Đevđelija 1940-1941 godina

a. Đevđelija (mala makedonska varosica na krajnjem jugu bivse Kraljevine Jugoslavije, na granici sa Grckom, od oko 4.000 stanovnika okruzena Dinarskim makedonskim Alpima). Novembar 1940 godine.

Hodajuci brzo, skoro trčeci, priblizavam se železnickoj stanici koja mi hita u susret kao dragi znanac, ne mogu da savladam nestrpljenje da se tamo sto pre pridruzim nekolicini drugova u igri. Za nas je zeleznicka stanica omiljeno mesto da se uzivljavamo u posmatranje vozova i putnika, koji odlaze prema novim susretima i snovima.

"Evo me Dimčo!"- zadihan uzviknuh mome zlatokosom makedonskom drugu u igri. Jedan blag i mio osmeh se pojavi na njegovom suvonjavom licu, neocekivano me pogleda iskosa, ucini mi se ljutito. Ne vidim razlog da se ljuti na mene? Ovo mi je izgledalo jos verovatnije, kada me, smeseci se zagonetno, zagrli prijateljski i prosaputa mi pravo u uho:" Sta trazis bre ovde u Makedoniji, tvoj otac je Srbin, Srbi truli vrbi!." Shvativsi da se sali, odmah mu uzvratih salu smejuci se glasno:" Makedonci truli konci!" Obadvojica se zasmejasmo i zagrljeni kretosmo dalje. "Znas" -kao da se iznenadno priseca necega nastavi hvatajuci me vazno za lakat- "jedan avion je pao u polje nedaleko odavde, hajdemo da ga vidimo!"Gledajuci me pametnim zelenim ocima prijateljski kao i obicno, prozbori blago znacajno podizuci ton glasa: "Iduci tamo pokazacu ti nase skloniste protiv bombi koje je otac sagradio u podrumu nase kuce."

Vazduh iznenadno zapara pisak lokomotive koja se brzo priblizavala, kompozicija vagona je izlazila iz tunela uvijajuci se kao neka velika zmija, priblizavajuci nam se najednom se pretvori u istinsko cudoviste, koje je sto se vise priblizavalo postajalo sve ogromnije. "Sacekajmo jos ovaj voz, i onda hajdemo da vidimo avion!"- rekosmo skoro u glas. Kompozicija stize, zaskripase kocnice , cu se iznenadni i kratak pisak sirene lokomotive, kao tacka na kraju recenice. Voz se zaustavi.

Buku kompozicije zameni skoro apsolutna tisina.Toplo je. Mirisu smokve. Nista se drugo ne cuje sem poj blazenstva cvrcaka u sasusenoj travi pored pruge poprskane katranom. Letnju idilu muzikanata cvrcaka poremeti reska skripa sarki na vratima vagona koja pocese da se sirom otvaraju. Pred nama se ukaza vrlo neobican prizor: vojnici sa belim zavojima oko ruku, grudi, glava, ociju, nogu. Gledali smo u vojnike zateceni i zadivljeni. Slika osakacenih vojnika koji negde putuju a koje niko ne prati niti cuva, je u isto vreme vrlo tuzna. Razgali me njihovo spokojstvo, shvatali su, tako mi se ucini, da su ipak na sigurnom, medju prijateljima.

Neki od njih su imali snage da sidju iz vagona na zemlju. Dva vojnika uzese ispod pazuha jednog ranjenika koji je imao veliki zavoj preko cele glave i oko ociju, te nije mogao nista da vidi. Kako je to tuzno! Kada ga nekako svedose iz vagona na zemlju, on se saze, napipa jedan poveci kamen, uze ga u ruke i poce da ga ljubi jecajuci, izgovorao je neke reci na nama potpuno nerazumljivom jeziku, koji nije bio ni srpski ni makedonski. Slepi vojnik, glavni akter ovog neobicnog prizora, je bio krajnje uznemiren i potresen. Pricinjava mi se da mu iz praznih ocnih duplji prekrivenih zavojem teku suze. Shvatih da slepi vojnik voli ovu zemlju, da je potresen, i da je srecan sto se zrtvovao. Nije mi jasno kako govori strani jezik, a ljubi kamen Makedonije?

U medjuvremenu se pojavi nas stariji drug, vec poveci decak, za glavu visi od nas, koji je bio sin Grka, djevdjelijskog trgovca, u Djevdjeliji postoji jedna mala grcka kolonija. Okrete se prema nama i rece, pazljivo osluskujuci reci vojnika: "To su moji Grci, vracaju se iz Albanije, oni su ih naterali u povlacenje.Taj vojnik ljubi kamen jer misli da je dosao u domovinu, u Grcku." "Grci i mi smo slicni, slepi vojnik voli nasu zemlju. Oni putuju sami vozom kroz nasu zemlju bez pratnje, znaci Grci i mi smo pravi prijatelji.”- prosto se obradovah.

(Istorijsko objasnjenje: To su bili grcki vojnici koji su se vracali iz Albanije.
Tadasnja nemacka saveznica Italija je videla ondasnju Albaniju pre svega kao most za svoju vojnu ekspanziju na Balkanu. Aprila 1939 Italija je napala i okupirala Albaniju. Kralj Albanije Zog je izbegao u Grcku. Upotrebljavajuci Albaniju kao svoju vojnu bazu oktobra 1940 godine italijanske trupe su napale Grcku, ali su odmah bile odbijene energicnom odbranom grcke vojske. Grcka i Jugoslavija su bile okupirane od Nemacke aprila 1941 godine.)


b. Petnaesti mart 1941 godine - Otac pozvan u vojsku


Otac, sef ( tako su zvali direktora) Duvanske stanice u Djevdjeliji, kao rezervni kapetan vojske Kraljevine Jugoslavije je pozvan da se javi na duznost u njegovoj vojnoj jedinici. Rat se vec nazire. Roditelji odlucise da majka sa nas troje dece ode kod roditelja naseg oca u Zapadnu Srbiju, u okolini Ljubovije na Drini, jer je kod svojih ipak najsigurnije. A tu, odmah preko Drine, nalazi se mala istocno-bosanska varosica Bratunac, odakle je nasa majka, i gde zivi njena porodica.

Roditelji su zabrinuti zbog moguceg rata, ali i tuzni zbog rastanka sa makedonskim prijateljima, koje su cenili kao vrlo iskrene, postene i vredne ljude. Otac je cesto ostavljao bicikl pored puta u jarku, odlazio bi po ceo dan kilometrima u brda da obidje uzgajivace duvana, a da mu nikad niko nije nijednom ni pipnuo bicikl.

"Ziveo Kralj, zivela Jugoslavija!"- uzvikivali su oficiri okupljeni u gostinskoj sobi naseg prostranog stana u zgradi Duvanske stanice, uzdizuci visoko ruke sa sabljama, dosli su da isprate oca u vojsku. Ustade jedan oficir, svetlosmedj, sa velikim brkovima, istinski dzin, skoro da se tetura, vidi se da je pomalo pijan, odrza mali govor: "Nisu izvukli lekciju iz Prvog svetskog rata, ovoga puta ce nauciti zauvek!"- kad zavrsi govor ljutito vrati sablju u leziste.

Majka nas odmice sto dalje, sablje fijucu kroz vazduh.
Tomislav Krmanović*

------------

Evo šta nam G-din Tomislav Krmanović piše o sebi:
ZAVETINE
Beograd

Postovani gospodine Lukicu,
Jos jednom hvala na Vasoj poruci....Ovaj rukopis knjige koju sam poslao je za Veliki konkurs Edicije Zavetine, moja zelja je da ovu knjigu sto pre publikujem. Predocavam da je ovo Tom broj 1, pokriva period 1940-1953 godina. Uradjeni su ostali tomovi sve do danasnjih dana, razume se potrebno je da ih jos doradim, lektorisem, poliram, usavrsim.Spreman sam da Vam ih dostavim na uvid, ukoliko Vas to zanima? To je povremeno vrlo neobican svet, u isto vreme puna imena i prezimena, stvarni dogadjaji, sto se priblizava vise danasnjim danima sve je vise poznatih javnih poslenika. Vrlo je zanimljivo vreme boravka u egzilu u Brislu, Belgija 1965-1971, 1973-1974, u raljama Hladnog rata, u okruzenju spijuna, tajnih agenata, politickih kidnapera, placenih ubica. Slazem se da ovaj tekst mozete koristiti po Vasem nahodjenju, za casopise, itd, molim prethodno me obavestite. U javnosti sam poznatiji kao borac za ljudska prava, jedno vreme kao marketing eskpert sam bio vrlo prisutan u casopisima ( 1976-1986) i socioloskim i slicnim revijama i glasilima; sa esejistickog stila pisanja se orijentisem na lepu knjizevnost.Imam mnogo sta da kazem. Imam stotinak knjiga spremnih za stampu, to je ne samo cudan svet ljudskih stradanja, nego ponekad i vrlo neobicno i uzbudljivo literarno stivo . Spreman sam da Vam stavim na uvid ovu moju bogatu naucnu i knjizevnu bastinu.Ubedjen sam da bi to zanimalo potencijalne segmente citalaca. Dosada to nije bilo moguce, bio sam pod blokadama, u izolaciji, poznatiji kao predsednik Pokreta za zastitu ljudskih prava, a vrlo malo poznat kao pisac.Znate i sami kako je se tesko afirmisati kao pisac. Sada se znacajnije budi interes za moj rad i spise.

Rodjen 20.7.1936 godine u Presevu, zavrsio Ekonomski fakultet u Beogradu 1963 g, i Post diplomske studije istrazivanja trzista ICHEC-Brisel 1969 godine.Zivim u Beogradu od 1951 godine, boravio u egzilu u Brislu , Belgija u dva navrata, od 1965 do 1971 i od 1973 do 1974 godine, i na sluzbi vojnog roka u Kraljevu, Srbija 1963-1964 godine.
Napisao sam sledece knjige u klasicnoj formi: O stanju i uslovima zivota u Psihijatrijskoj bolnici Centralnog zatvora u Beogradu, u tirazu od po nekoliko puta po 1.000 primeraka, od strane jednog privatnog stampara-izdavaca; WHITE BOOK aboute MOVEMENT FOR THE PROTECTION OF HUMAN RIGHTS, Graf art Zemun 1994 godine; Drinski rasomon , Sfairos 2003 godine( literarni prvenac); Kaznena psihijatrija-ko je ovde lud( 1975-2004), Vedes, 2004 g; Ljudska prava-crna rupa , Vedes ,2006; Neformalni centri moci, Alfa tim print, 2007 g. U formi samizdata je izdato nekoliko desetina knjiga o zrtvama progona. Pisac sam nekoliko hiljada saopstenja Pokreta za zastitu ljudskih prava i Godisnjih izvestaja o stanju ljudskih prava ukoricenih u vise tomova od 1975 do 1999 godine.( a postoje i saopstenja i izvestaji od 1999 do danas).

Pripremio sam za stampu knjige SOKOLSKA NAHIJA , Sfairos 2004 i KOSMAJ,Geo 2004 godine, kao i knjigu americkog.profesora univerziteta Kena Skulanda “Avanture Dzonatana Galibla” na vise juznoslovenskih jezika, od strane vise izdavaca, slicno i sa knjigom americke naucnice dr.Mary Ruwart “Ozdravljenje naseg sveta”,izdato u vise hiljada primeraka..

Napisao stotinak strucnih ili naucnih clanaka iz oblasti marketinga, propagande, sociologije, ljudskih prava, objavljenih u casopisima kao Marketing, Direktor, Ekonomika, Istrazivanje trzista, itd, Socioloski pregled, Casopis zavoda za kulturu( Trivo Indjic), Pravoslavlje, Univerzitet Nis, itd, ISIL Bulletin, USA, u stranoj stampi, etc. U arhivi se nalazi veliki broj neobjavljenih naucnih tekstova.( Mnogi su prikazani na internetu).Dobitnik vise medjunarodnih priznanja. (odrekao se svih). Predsednik Pokreta za zastitu ljudskih prava.Uredjuje list LJUDSKA PRAVA. ( izasao dosada nekoliko puta).

Zajedno sa grupom beogradskih intelektualaca osnovao marta 1975 godine prvi jugoslovenski odbor za zastitu ljudskih prava Direktna akcija za samozastitu koja je krajem 1980-ih godina postala masovna organizacija Pokret za zastitu ljudskih prava. Iz ovih organizacija je nastalo nekoliko organizacija za zastitu ljudskih prava i politickih stranaka. u Srbiji i bivsim republikama SFR Jugoslavije......

S’postovanjem
Tomislav Krsmanovic
Na slici gore: T. Krsmanović, kao dete, 1938.
Dole - autor kao odrastao čovek.

субота, 28. јун 2008.

Нови гласови: Маријана Јовелић



ДУША КАД ИЗЛАЗИ ИЗ ГРЕХА


Слутим,....
није тачно да се сада видимо као у огледалу, у загонетки,
а онда ћемо се гледати лицем у лице,
и није тачно да сад знам делимично

а онда ћу познати као што бих позната јер,...
увек можемо да се обратимо Богу

а он ће бити милостив онолико колико му то дужност налаже

и ја сам истовремено и потоњи мученик и претходни убица,
моје се рибе не хватају са обичних удица
и душа када излази из греха постаје моћна зато што је слободна,
због тога што јој тада суде и инсект и измет,
као кад желимо брзо а старимо полако јер,...
осећам нови свет,...
прича ми се дели на пастире,

псе и овце и ја сам само једна од оних

којима намештају замку да би ме оптужили за јерес

коју може да прогони свако,
жена која прва бира партнера за последњи плес

и скамењена сестра која због свог инцеста постаје туристичка атракција,
ја сам икра која је у почетку била риба

а потом њена невешта полна имитација.

Да,...
"само онда кад волим и мрзим моји непријатељи су ми познати".
Зар мене никад не питају шта сам чинила онда када је требало него шта сам чинила онда када није требало
и у шта би требало да верујем а тек онда у шта верујем,
"ја сам пепео и нисам пламен па немам сјај да бих зрачила и жар да бих горела"
као кад камен протрљам о камен и када грешим да бих одолела.

Слутим,...
док је ветар свирао на цитри моји су кораци били неми

и хитри и прошла сам кроз хиљаде руку које су држали моје тело као лажни ктитори јер,..
ако бих покушала да се присећам не бих осетила мирноћу

док ми туђи инквизитори намерно не муче тело

задобијајући моје поверње и признање,
онда кад су очи пуне сузе и мрене за последњи грех и прво покајање
"пук и стадо теже одржању а голо одржање је заправо већ пропадање".

Знам,....
Најлакше је рећи да сам вештица али....,
ако је путоказ једина пресуда и само сумња трагање са циљем
да ли сам онда ја пијући из сасуда

и снивајући са шумским биљем само прљава светица

која греши због прећуткивања тајне
и плаћа за оно што жели да сазна

о освети само да би очи постале сјајне и

да би се вратила казна без јетког осећања кривице и јада
када већ не знам брзо да летим хоћу да научим како се брзо пада!


Да,...
устима чујем молитву иза кажипрста
моја потреба за сребром надокнађује се једним ребром
и ја постајем властита сива еминенција
немам толико новца да би могла да се плати моја индулгенција,
онда када нестане људских врста
и сва моја имовина буде мало соли скривене у сат,
ја ипак откривам и истражујем нове континенте

и као јунакиња неког Декамерона сведочим о куги и бекству у унутрашњост,
моја храброст у сопственој туги је моје рађање

и армагедон и ја сам подељена као као катран и усијан бетон,
као сенка и светлост у грању,
„локална животиња“ која живи у градским зидинама и спава само дању,
моје мишљење наглас изговарају крстарећи реформатори
када стану сви сатови и мој лик постане побожан,
гонич стоке , најамник и циганин
"само човек даје својој вољи закон
и сам у себи носи законе којима је подложан".

Осећам,...
кренула сам за њима.
Као дивља патка или патаренка
законита и неудата женка,
удовица и девица, господарица и слушкиња,
далеко је моја барка да бих отворених очију са обале гледала

Исусов ход по води и знам да ћу упасти у реку

а затим у море у којем река више не препознаје своје воде,
губава Изолда која жали за ватром од купиновог грмља
и ако мој говор небо прља ја ћу се предати

и обраћати се птицама које се саме легу и ниско лете чим се роде
највише што се може урадити јесте боље гледати,
и пустити реку да док носи-оде.


Маријана Јовелић*



Ауторка о себи пише: "Рођена сам 6. 12. 1974. године у Суботици, а основно и средњошколско образовање добила сам у Сомбору и Београду. Музичку школу сам завршила у Београду, као и филозофски факултет-група историја. Радим као кустос у Војном музеју у Београду. Прве песничке кораке начинила сам у Сомбору, где су биле објављиване моје дечије песме. Написала сам збирку песама “Каноса пред твојом душом“,
а у неколико часописа објављене су моје појединачне песме."
На конкурс Ед. ЗАВЕТИНЕ послала је песме под називом "Са покошених ливада".

четвртак, 26. јун 2008.

Из рукописа кратких проза пристиглих на конкурс Ед. ЗАВЕТИНЕ :Душко Мрђа


Дворска луда и краљ

Давно једном, у једном краљевству на ивици пропасти, на самрти краљ прогласи за насљедника дворску луду. Дворска луда није изгледао изненађен. Додуше, није могао очекивати такву обавезу, али ионако би остао без посла. А он је волио свој посао.
Први дан на новом послу дворска луда није ни примјетио да више не ради свој стари посао. Као што је био навикао, збијао је шале на свој рачун, па како се нико није смијао, почео их је збијати на туђи рачун, на што су се сви присутни смијали. Након неколико дана на новом послу више се уопште није шалио.
Понекад је морао и издати понеку наредбу, јер чинило се да се то од њега очекује, судећи по понашању његове околине, а дворска луда је био навикао да поштено ради свој посао.
Након неколико година поштеног рада, рекоше му да у једном селу живи краљев ванбрачни син, нека пијандура, на што он поскочи, насмијаног лица. Краљевство бијаше ојачало и поданици су живјели добро, па дворска луда са добрим препорукама у руци оде да тражи нови посао. Јер дворска луда је волио свој посао.


Кад се очи навикну на мрак


Ипак се не види се ни пут пред ногама, поготову кад је обасјан уличном свјетиљком, тада се и не гледа у том правцу, поглед бјежи по мрачним угловима,
тражи једва чујне звуке, док се ноге спотичу и клижу о избљувке
и трагове пређашњих пролазака, а упорно вуку напријед полужив оклоп од костију и меса који постепено уобличава биографију освијетљену самом собом, а ипак се не види, од сувише свјетла, кад се очи навикну на мрак.
Кроз сопствене реченице, непажњом изговорене, плови човјек, хотећи да се утврди у олуји заборављених дана, прогоњен собом прогони друге и стоји као свјетионик што прејаким снопом свјетлости засљепљује и не упозорава на хриди.
Јер накратко ослијепљен од дневнога свјетла не бива више, већ хронично замућеног погледа ходи онај чије очи су навикле на мрак.

Душко МРЂА*


Душко Мрђа, рођен 20. 3. 1978. у Бањалуци. Живио у Бањалуци, Босанском Петровцу и у Великом Градишту. Завршио Гимназију и Електротехнички факултет у Бањалуци. Поред осталог, конобарисао по кафанама и свадбама, радио у салону игара, као улични продавац кокица и као шегрт водоинсталатера. Живи у Бањалуци, запослен у Телекому Српске. Пише кратке приче, пјесме, афоризме, ради на роману и драми. Учествовао у писању сценарија за кратки играни филм. Објављивао кратке приче у сарајевском часопису Албум, бањалучким Независним новинама, у оквиру манифестације СКЦ-а „Реч у простору”, у зборнику кратких прича Најкраће приче 2007, и на сајту omnibus.ba.

петак, 6. јун 2008.

Biblioteka POSEBNA PORODIČNA ZAVETINA



Da li će život koji mi je Bogom dat i zadat biti dovoljno dug i doneti očekivane plodove, da mogu, zaista, i osnovati, sazidati Muzej Nemogućeg Ratara?
I ono o čemu sam sanjao godinama, o čemu ni sada ne prestajem da sanjam : osnivanje Kompleksa Spasovo?
Život je ipak prekratak; lete godine i decenije. Srpski pisac, koji je imao nesreću da živi krajem drugog i prvih decenija trećeg milenijuma na Balkanu, i to pisac koji nije bio u blizinama vlasti, i čija dela svet nije štampao štedro, nije mogao da, odvajajući od usta svoje dece, i od svojih, započne izgradnju ni Kompleksa Spasovo, ni Muzeja Nemogućeg Ratara.
кућа у којој сам рођен (снимак Иван Лукић, мај 2013)

Ono jedino što bi mogao, i što se stvarno može, to je, da osnuje jednu biblioteku, ne baš impozantnu poput biblioteka koje osnivaju predsednici SAD, ili drugi bogataši i mecene.
Zbog toga mi se čini realnim osnivanje Biblioteke POSEBNA PORODIČNA ZAVETINA, u rodnom domu mojih roditelja, u Mišljenovcu na Peku, selu u Zviždu, koja bi za početak bila formirana od knjiga i rukopisa - mojih i moga mlađega brata Aleksandra
Lukića, a zatim i od knjiga i rukopisa svih onih pisaca koji su rodom ili su nekada živeli i bili vezani za taj nepoznati i nedovoljno prosvećeni, zapostavljeni i prekrasni kraj severoistočne Srbije...
U neku ruku, ta Biblioteka je već i osnovana, u jednoj od onih prostranih soba, u kojoj sam se i rodio, poslednjeg dana meseca juna 1950. godine.
Biblioteka Posebna porodična zavetina mogla bi da preuzme na sebe i veliki zadatak osnivanja Kompleksa Spasovo.
Da li je potrebno osnovati Društvo za osnivanje Biblioteke Posebna porodična zavetina?

*
јела коју је оштетио снег удружен са ветром

Biblioteka Posebna porodična zavetina, kako sada stoje stvari, ima svoju adresu : Mišljenovac, selo između Rabrova i Kučeva, u Zviždu.
Kuća mojih roditelja - Mihajla i Natalije Lukić, nalazi se u tzv. Lukićskoj Mali.
U središtu sela Mišljenovca, kraj puta.
Kraj Mišljenovac prolazi železnička pruga Beograd - Zaječar, a kroz selo drum.
Tri ulaza ima u selo : zapadni, središnji (kraj njega je kuća mojih roditelja) i istočni, što od druma vodi uz Benjino Brdo prema Mesnoj Crkvi.
Lukićska Mala zauzima prostor od kraja Benjinog Brda i ulaza u portu crkve, pa sve do Potoka koji protiče kroz selo. Verovatno ona zauzima ne veći prostor od dva hektara, a na njoj se nalazi 11 avlija, odnosno 8 kuća u kojima još neko živi. Tu u stvari žive, uglavnom, potomci Lukića, već više od dve stotine godina, osim "Basaraca" (nekadašnja avlija pok. Stojana Bunjevca), koji su se doselili tu iz zaseoka Basare, iz šume, pa ih još nazivaju i "Šumci". Međutim, od onih koji još uvek opstaju i žive u Lukićskoj Mali, samo moj otac i moja majka nose prezime Lukić.
Dvorište mojih roditelja je prostrano - 17 ari, ograđeno je tvrdom ogradom od cigle, sazidanom još dok sam bio dete. Pored ostalih zgrada, tu su Magaza, sazidana odmah posle rata od cigle ( 22 h 5 m), i Nova Kuća (koja je to sada samo po imenu, sazidana sedamdesetih, 13 h 9 m).
Avlija ima dva dela : na granici stoji Nova kuća, i ono iza nje na severu, često zovemo Druga avlija. Na njoj dominira nekoliko velikih oraha, čije krošnje leti bacaju hladovinu na taj deo dvorišta. Sa severnih stepeništa Nove kuće i kad je vedro i kad je oblačno lepo se vidi na severoistoku Crni Vrh...
U prvu avliju, gde je bašta, vinograd i vrt, i Magaza, ulazi se kroz gvozdenu kapiju. Tu, poslednjih godina, zamišljam kako stoji kamena Kula pesnika na tri sprata... Iznenadio sam se kako je kulu na istom mestu video i moj mlađi brat, iako o tome nismo pričali...
Zgrade imaju svoj rok. Magazu bi trebalo adaptirati...Trebalo bi podići krov; postaviti betonsku ploču preko čitave zgrade, malo dozidati, i tako bi se dobilo potkrovlje; skoro 220 kvadratnih metara. Ponekad mi se čini, da bi trebalo Kulu i Magazu povezati novom građevinom (južni obod avlije), dimenzija 12 h 5 m. Koliko bi to koštalo sada? - (....)


Isto tako, i krov Nove kuće bi trebalo podići; i tamo izliti betonsku ploču preko čitave zgrade, i malo dozidati, i tamo bi se dobilo izuzetno potkrovlje; sve ukupno preko 240 metara kvadratnih. I to bi koštalo najmanje 30.000 DM.

Gde naći tolike pare? Jeste li vi pri sebi? - Već čujem glas moga oca, kome ni u starosti mozak nisu svrake popile .
Sve to tako, adaptirano i dograđeno, imalo bi korisnog stambenog prostora preko 650 metara kvadratnih. Tu bi bilo mesta za stanovanje - i naših roditelja, i moga brata i njegove porodice, i moje. Kao i za smeštaj Fonda Biblioteke Posebne porodične zavetine od 50. 000 knjiga , najmanje.
(....)
капија

*
Ne znam. Sve češće lovim sebe u pomislima na one koji su pomrli, na one koji su nekada živeli u Lukićskoj Mali: na pok. Stojana Bunjevca i njegovog nesrećnog sina Miloša, na harmonikaša Tasu Radojkovog, i njegovu najmlađu ćerku Jelicu, koju je ubio jednog proleća grom u štali dok je pojila krave, na čupave veđe gnevnog Rade Nene, na nož u kanijama za pojasom Stanka Bašića, i njegovu pokojnu ženicu baba Stanu "Švajinu", na opštinskog dobošara Žikića - "Pištu", i njegovu pokojnu ženu Milenu, na baba Dostu i njenog muža i sina, Aleksandra - Acu i Živu Pulježane, na Dragišu Cvetkovog, nekoliko godina mlađeg od moga oca ( nisu ga mobilisali 1944. godine jer je bio mlad, ali su ga zaposlili u seoskoj miliciji, da hvata zajedno sa Mikom Lunetom i drugima dezertere pobegle sa fronta u Bosni - Cigane, Vlahe i Srbe; streljali su ih na grobljima; pričao mi je o tome; zgražavao se streljanja; častio je svoje drugove rakijom i duvanom da oni to urade)...Dragiša je dugo bolovao od najgore bolesti, umro je u neopisanim mukama; bio je mlad; ko zna : možda je i on ponekada streljao begunce?...
Bili su; i kao da ih nikad nije bilo.
Ali ja sam ih poznavao, slušao, upamtio sam ih. Fasada kuće Dragiše Cvetkovog ima lepe motive; pod je patosan belim daskama; odlazio sam tamo kao dete; onda kada je on redovno navraćao u naš dom svakog jutra; sve dok nije zloupotrebio gostoprimstvo i dalje rođaštvo; neka mu Bog oprosti! Moj otac je bio čovek koji je okupljao mnoge ljude, ne samo iz naše Lukićske Male, već iz čitavog sela, susednih sela, pa i iz onih daljih gorskih sela, sela Gornjeg Zvižda; naročito subotom i nedeljom, kada se u našem dvorištu skupljalo dosta nepoznatog sveta, kao u dvorištu manastira Tumani. Nije taj narod dolazio onda na hodočašće, već po potporu i po pomoć: moj otac je, bivši predratni pisar, radio zajedno sa nekim sreskim advokatima, i pružao je pravnu pomoć tom siromašnom svetu...

*
Снимљено око Васкрса 2013, 300 метара северно од Капије ППЗ

Da li možda, pomalo, i zato želim da osnujem Kompleks Spasovo, da obnovim i osnažim onu pomoć koja je potrebna našem sirotom i neprosvećenom narodu u zabitim krajevima?
Ne želim da ništa bude precrtano, zaboravljeno. Propadanje sve zahvata, pa i živu tradiciju...Ko o tome brine? I na kakav način? Zaborav je jedna užasna, nemoralna i pogubna stvar. Zaboravljajući i potiskujući danas ovo, sutra ono, mi i narod, nalik smo na hrastove zapise koji počnu da se suše : od grana na vrhu, prema grančicama na dohvatu ruke...Zaborav je crv koji grize i krošnju i stupove, dok ne stigne do korena, i koren. Zaborav je gori od smrti...

( Petak, 3. marta 2000. godine, u Beogradu ) M. Lukic



Miroslav Lukić, Muzej nemogućeg ratara, Beograd: Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, str. 65-71

КОМПЛЕТАРИУМ

УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА НОВОГ МЕДИЈА. COMPLETARIUM

На други, трећи поглед. ЦЕО СВЕТ је једна држава. "Сазвежђе З"