...

...
ПОРТАЛ "САЗВЕЖЂЕ З"

Translate

Укупно приказа странице

субота, 28. јун 2008.

Нови гласови: Маријана Јовелић



ДУША КАД ИЗЛАЗИ ИЗ ГРЕХА


Слутим,....
није тачно да се сада видимо као у огледалу, у загонетки,
а онда ћемо се гледати лицем у лице,
и није тачно да сад знам делимично

а онда ћу познати као што бих позната јер,...
увек можемо да се обратимо Богу

а он ће бити милостив онолико колико му то дужност налаже

и ја сам истовремено и потоњи мученик и претходни убица,
моје се рибе не хватају са обичних удица
и душа када излази из греха постаје моћна зато што је слободна,
због тога што јој тада суде и инсект и измет,
као кад желимо брзо а старимо полако јер,...
осећам нови свет,...
прича ми се дели на пастире,

псе и овце и ја сам само једна од оних

којима намештају замку да би ме оптужили за јерес

коју може да прогони свако,
жена која прва бира партнера за последњи плес

и скамењена сестра која због свог инцеста постаје туристичка атракција,
ја сам икра која је у почетку била риба

а потом њена невешта полна имитација.

Да,...
"само онда кад волим и мрзим моји непријатељи су ми познати".
Зар мене никад не питају шта сам чинила онда када је требало него шта сам чинила онда када није требало
и у шта би требало да верујем а тек онда у шта верујем,
"ја сам пепео и нисам пламен па немам сјај да бих зрачила и жар да бих горела"
као кад камен протрљам о камен и када грешим да бих одолела.

Слутим,...
док је ветар свирао на цитри моји су кораци били неми

и хитри и прошла сам кроз хиљаде руку које су држали моје тело као лажни ктитори јер,..
ако бих покушала да се присећам не бих осетила мирноћу

док ми туђи инквизитори намерно не муче тело

задобијајући моје поверње и признање,
онда кад су очи пуне сузе и мрене за последњи грех и прво покајање
"пук и стадо теже одржању а голо одржање је заправо већ пропадање".

Знам,....
Најлакше је рећи да сам вештица али....,
ако је путоказ једина пресуда и само сумња трагање са циљем
да ли сам онда ја пијући из сасуда

и снивајући са шумским биљем само прљава светица

која греши због прећуткивања тајне
и плаћа за оно што жели да сазна

о освети само да би очи постале сјајне и

да би се вратила казна без јетког осећања кривице и јада
када већ не знам брзо да летим хоћу да научим како се брзо пада!


Да,...
устима чујем молитву иза кажипрста
моја потреба за сребром надокнађује се једним ребром
и ја постајем властита сива еминенција
немам толико новца да би могла да се плати моја индулгенција,
онда када нестане људских врста
и сва моја имовина буде мало соли скривене у сат,
ја ипак откривам и истражујем нове континенте

и као јунакиња неког Декамерона сведочим о куги и бекству у унутрашњост,
моја храброст у сопственој туги је моје рађање

и армагедон и ја сам подељена као као катран и усијан бетон,
као сенка и светлост у грању,
„локална животиња“ која живи у градским зидинама и спава само дању,
моје мишљење наглас изговарају крстарећи реформатори
када стану сви сатови и мој лик постане побожан,
гонич стоке , најамник и циганин
"само човек даје својој вољи закон
и сам у себи носи законе којима је подложан".

Осећам,...
кренула сам за њима.
Као дивља патка или патаренка
законита и неудата женка,
удовица и девица, господарица и слушкиња,
далеко је моја барка да бих отворених очију са обале гледала

Исусов ход по води и знам да ћу упасти у реку

а затим у море у којем река више не препознаје своје воде,
губава Изолда која жали за ватром од купиновог грмља
и ако мој говор небо прља ја ћу се предати

и обраћати се птицама које се саме легу и ниско лете чим се роде
највише што се може урадити јесте боље гледати,
и пустити реку да док носи-оде.


Маријана Јовелић*



Ауторка о себи пише: "Рођена сам 6. 12. 1974. године у Суботици, а основно и средњошколско образовање добила сам у Сомбору и Београду. Музичку школу сам завршила у Београду, као и филозофски факултет-група историја. Радим као кустос у Војном музеју у Београду. Прве песничке кораке начинила сам у Сомбору, где су биле објављиване моје дечије песме. Написала сам збирку песама “Каноса пред твојом душом“,
а у неколико часописа објављене су моје појединачне песме."
На конкурс Ед. ЗАВЕТИНЕ послала је песме под називом "Са покошених ливада".

четвртак, 26. јун 2008.

Из рукописа кратких проза пристиглих на конкурс Ед. ЗАВЕТИНЕ :Душко Мрђа


Дворска луда и краљ

Давно једном, у једном краљевству на ивици пропасти, на самрти краљ прогласи за насљедника дворску луду. Дворска луда није изгледао изненађен. Додуше, није могао очекивати такву обавезу, али ионако би остао без посла. А он је волио свој посао.
Први дан на новом послу дворска луда није ни примјетио да више не ради свој стари посао. Као што је био навикао, збијао је шале на свој рачун, па како се нико није смијао, почео их је збијати на туђи рачун, на што су се сви присутни смијали. Након неколико дана на новом послу више се уопште није шалио.
Понекад је морао и издати понеку наредбу, јер чинило се да се то од њега очекује, судећи по понашању његове околине, а дворска луда је био навикао да поштено ради свој посао.
Након неколико година поштеног рада, рекоше му да у једном селу живи краљев ванбрачни син, нека пијандура, на што он поскочи, насмијаног лица. Краљевство бијаше ојачало и поданици су живјели добро, па дворска луда са добрим препорукама у руци оде да тражи нови посао. Јер дворска луда је волио свој посао.


Кад се очи навикну на мрак


Ипак се не види се ни пут пред ногама, поготову кад је обасјан уличном свјетиљком, тада се и не гледа у том правцу, поглед бјежи по мрачним угловима,
тражи једва чујне звуке, док се ноге спотичу и клижу о избљувке
и трагове пређашњих пролазака, а упорно вуку напријед полужив оклоп од костију и меса који постепено уобличава биографију освијетљену самом собом, а ипак се не види, од сувише свјетла, кад се очи навикну на мрак.
Кроз сопствене реченице, непажњом изговорене, плови човјек, хотећи да се утврди у олуји заборављених дана, прогоњен собом прогони друге и стоји као свјетионик што прејаким снопом свјетлости засљепљује и не упозорава на хриди.
Јер накратко ослијепљен од дневнога свјетла не бива више, већ хронично замућеног погледа ходи онај чије очи су навикле на мрак.

Душко МРЂА*


Душко Мрђа, рођен 20. 3. 1978. у Бањалуци. Живио у Бањалуци, Босанском Петровцу и у Великом Градишту. Завршио Гимназију и Електротехнички факултет у Бањалуци. Поред осталог, конобарисао по кафанама и свадбама, радио у салону игара, као улични продавац кокица и као шегрт водоинсталатера. Живи у Бањалуци, запослен у Телекому Српске. Пише кратке приче, пјесме, афоризме, ради на роману и драми. Учествовао у писању сценарија за кратки играни филм. Објављивао кратке приче у сарајевском часопису Албум, бањалучким Независним новинама, у оквиру манифестације СКЦ-а „Реч у простору”, у зборнику кратких прича Најкраће приче 2007, и на сајту omnibus.ba.

петак, 6. јун 2008.

Biblioteka POSEBNA PORODIČNA ZAVETINA



Da li će život koji mi je Bogom dat i zadat biti dovoljno dug i doneti očekivane plodove, da mogu, zaista, i osnovati, sazidati Muzej Nemogućeg Ratara?
I ono o čemu sam sanjao godinama, o čemu ni sada ne prestajem da sanjam : osnivanje Kompleksa Spasovo?
Život je ipak prekratak; lete godine i decenije. Srpski pisac, koji je imao nesreću da živi krajem drugog i prvih decenija trećeg milenijuma na Balkanu, i to pisac koji nije bio u blizinama vlasti, i čija dela svet nije štampao štedro, nije mogao da, odvajajući od usta svoje dece, i od svojih, započne izgradnju ni Kompleksa Spasovo, ni Muzeja Nemogućeg Ratara.
кућа у којој сам рођен (снимак Иван Лукић, мај 2013)

Ono jedino što bi mogao, i što se stvarno može, to je, da osnuje jednu biblioteku, ne baš impozantnu poput biblioteka koje osnivaju predsednici SAD, ili drugi bogataši i mecene.
Zbog toga mi se čini realnim osnivanje Biblioteke POSEBNA PORODIČNA ZAVETINA, u rodnom domu mojih roditelja, u Mišljenovcu na Peku, selu u Zviždu, koja bi za početak bila formirana od knjiga i rukopisa - mojih i moga mlađega brata Aleksandra
Lukića, a zatim i od knjiga i rukopisa svih onih pisaca koji su rodom ili su nekada živeli i bili vezani za taj nepoznati i nedovoljno prosvećeni, zapostavljeni i prekrasni kraj severoistočne Srbije...
U neku ruku, ta Biblioteka je već i osnovana, u jednoj od onih prostranih soba, u kojoj sam se i rodio, poslednjeg dana meseca juna 1950. godine.
Biblioteka Posebna porodična zavetina mogla bi da preuzme na sebe i veliki zadatak osnivanja Kompleksa Spasovo.
Da li je potrebno osnovati Društvo za osnivanje Biblioteke Posebna porodična zavetina?

*
јела коју је оштетио снег удружен са ветром

Biblioteka Posebna porodična zavetina, kako sada stoje stvari, ima svoju adresu : Mišljenovac, selo između Rabrova i Kučeva, u Zviždu.
Kuća mojih roditelja - Mihajla i Natalije Lukić, nalazi se u tzv. Lukićskoj Mali.
U središtu sela Mišljenovca, kraj puta.
Kraj Mišljenovac prolazi železnička pruga Beograd - Zaječar, a kroz selo drum.
Tri ulaza ima u selo : zapadni, središnji (kraj njega je kuća mojih roditelja) i istočni, što od druma vodi uz Benjino Brdo prema Mesnoj Crkvi.
Lukićska Mala zauzima prostor od kraja Benjinog Brda i ulaza u portu crkve, pa sve do Potoka koji protiče kroz selo. Verovatno ona zauzima ne veći prostor od dva hektara, a na njoj se nalazi 11 avlija, odnosno 8 kuća u kojima još neko živi. Tu u stvari žive, uglavnom, potomci Lukića, već više od dve stotine godina, osim "Basaraca" (nekadašnja avlija pok. Stojana Bunjevca), koji su se doselili tu iz zaseoka Basare, iz šume, pa ih još nazivaju i "Šumci". Međutim, od onih koji još uvek opstaju i žive u Lukićskoj Mali, samo moj otac i moja majka nose prezime Lukić.
Dvorište mojih roditelja je prostrano - 17 ari, ograđeno je tvrdom ogradom od cigle, sazidanom još dok sam bio dete. Pored ostalih zgrada, tu su Magaza, sazidana odmah posle rata od cigle ( 22 h 5 m), i Nova Kuća (koja je to sada samo po imenu, sazidana sedamdesetih, 13 h 9 m).
Avlija ima dva dela : na granici stoji Nova kuća, i ono iza nje na severu, često zovemo Druga avlija. Na njoj dominira nekoliko velikih oraha, čije krošnje leti bacaju hladovinu na taj deo dvorišta. Sa severnih stepeništa Nove kuće i kad je vedro i kad je oblačno lepo se vidi na severoistoku Crni Vrh...
U prvu avliju, gde je bašta, vinograd i vrt, i Magaza, ulazi se kroz gvozdenu kapiju. Tu, poslednjih godina, zamišljam kako stoji kamena Kula pesnika na tri sprata... Iznenadio sam se kako je kulu na istom mestu video i moj mlađi brat, iako o tome nismo pričali...
Zgrade imaju svoj rok. Magazu bi trebalo adaptirati...Trebalo bi podići krov; postaviti betonsku ploču preko čitave zgrade, malo dozidati, i tako bi se dobilo potkrovlje; skoro 220 kvadratnih metara. Ponekad mi se čini, da bi trebalo Kulu i Magazu povezati novom građevinom (južni obod avlije), dimenzija 12 h 5 m. Koliko bi to koštalo sada? - (....)


Isto tako, i krov Nove kuće bi trebalo podići; i tamo izliti betonsku ploču preko čitave zgrade, i malo dozidati, i tamo bi se dobilo izuzetno potkrovlje; sve ukupno preko 240 metara kvadratnih. I to bi koštalo najmanje 30.000 DM.

Gde naći tolike pare? Jeste li vi pri sebi? - Već čujem glas moga oca, kome ni u starosti mozak nisu svrake popile .
Sve to tako, adaptirano i dograđeno, imalo bi korisnog stambenog prostora preko 650 metara kvadratnih. Tu bi bilo mesta za stanovanje - i naših roditelja, i moga brata i njegove porodice, i moje. Kao i za smeštaj Fonda Biblioteke Posebne porodične zavetine od 50. 000 knjiga , najmanje.
(....)
капија

*
Ne znam. Sve češće lovim sebe u pomislima na one koji su pomrli, na one koji su nekada živeli u Lukićskoj Mali: na pok. Stojana Bunjevca i njegovog nesrećnog sina Miloša, na harmonikaša Tasu Radojkovog, i njegovu najmlađu ćerku Jelicu, koju je ubio jednog proleća grom u štali dok je pojila krave, na čupave veđe gnevnog Rade Nene, na nož u kanijama za pojasom Stanka Bašića, i njegovu pokojnu ženicu baba Stanu "Švajinu", na opštinskog dobošara Žikića - "Pištu", i njegovu pokojnu ženu Milenu, na baba Dostu i njenog muža i sina, Aleksandra - Acu i Živu Pulježane, na Dragišu Cvetkovog, nekoliko godina mlađeg od moga oca ( nisu ga mobilisali 1944. godine jer je bio mlad, ali su ga zaposlili u seoskoj miliciji, da hvata zajedno sa Mikom Lunetom i drugima dezertere pobegle sa fronta u Bosni - Cigane, Vlahe i Srbe; streljali su ih na grobljima; pričao mi je o tome; zgražavao se streljanja; častio je svoje drugove rakijom i duvanom da oni to urade)...Dragiša je dugo bolovao od najgore bolesti, umro je u neopisanim mukama; bio je mlad; ko zna : možda je i on ponekada streljao begunce?...
Bili su; i kao da ih nikad nije bilo.
Ali ja sam ih poznavao, slušao, upamtio sam ih. Fasada kuće Dragiše Cvetkovog ima lepe motive; pod je patosan belim daskama; odlazio sam tamo kao dete; onda kada je on redovno navraćao u naš dom svakog jutra; sve dok nije zloupotrebio gostoprimstvo i dalje rođaštvo; neka mu Bog oprosti! Moj otac je bio čovek koji je okupljao mnoge ljude, ne samo iz naše Lukićske Male, već iz čitavog sela, susednih sela, pa i iz onih daljih gorskih sela, sela Gornjeg Zvižda; naročito subotom i nedeljom, kada se u našem dvorištu skupljalo dosta nepoznatog sveta, kao u dvorištu manastira Tumani. Nije taj narod dolazio onda na hodočašće, već po potporu i po pomoć: moj otac je, bivši predratni pisar, radio zajedno sa nekim sreskim advokatima, i pružao je pravnu pomoć tom siromašnom svetu...

*
Снимљено око Васкрса 2013, 300 метара северно од Капије ППЗ

Da li možda, pomalo, i zato želim da osnujem Kompleks Spasovo, da obnovim i osnažim onu pomoć koja je potrebna našem sirotom i neprosvećenom narodu u zabitim krajevima?
Ne želim da ništa bude precrtano, zaboravljeno. Propadanje sve zahvata, pa i živu tradiciju...Ko o tome brine? I na kakav način? Zaborav je jedna užasna, nemoralna i pogubna stvar. Zaboravljajući i potiskujući danas ovo, sutra ono, mi i narod, nalik smo na hrastove zapise koji počnu da se suše : od grana na vrhu, prema grančicama na dohvatu ruke...Zaborav je crv koji grize i krošnju i stupove, dok ne stigne do korena, i koren. Zaborav je gori od smrti...

( Petak, 3. marta 2000. godine, u Beogradu ) M. Lukic



Miroslav Lukić, Muzej nemogućeg ratara, Beograd: Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, str. 65-71

Mobarov



Mister Tomas F. Stejli rukovodi Centrom Hari Rensom za istraživanje humanističkih nauka na Univerzitetu Teksas u Ostinu. Mister Stejli je arhivista i dokumentarista, specijalizovan kada je reč o književnim ostavštinama i arhivama. Kad gospodin Stejli pozove nekog autora, to je više nego dobar znak.
Centar Rensom u Ostinu u Teksasu odabrao je 1700 pisaca, i taj Centar o njima ima sve najvažnije podatke, odlučujuće za njihov rad (rukopise, knjige, pisma i novine), sve se to nalazi u određenom fajlu. Mister Stejli istovremeno predaje Džojsa i savremenu englesku književnost na Univerzitetu u Teksasu, nastavljajući posao koji je 1957. godine započeo Hari Rensom, sekretar Univerziteta.
Teksas je samo jedan od brojnih univerziteta (i biblioteka) koji su specijalizovani za književne arhive.
Kakva je situacija u Srba u njihovoj zemlji? Gde završavaju rukopisi, naročito oni neobjavljeni, srpskih pisaca? Postoji li na Filološkom fakultetu nekakav zametak književnog arhiva? Ili postoji li nešto slično u Univerzitetskoj biblioteci? U nacionalnoj Narodnoj biblioteci Srbije? Pri novosadskoj Matici srpskoj?
Nije svaka žvrljotina na papiru nekog pisca veoma važna da bi se smatrala kao zvezdana prašina.
Međutim : gde se nalaze rukopisne zaostavštine najvažnijih srpskih pisaca HH veka? Da li se čuva i gde književna arhiva Borislava Pekića, Danila Kiša, Meše Selimovića; S. Vinavera; R. Drainca; M. Nastasijevića; Vaska Pope, i drugih - mnogih drugih?


*
Osnovao sam 1983. godine Institut Piščevih izdanja - poznatiji kao Zavetine, i sačuvao sam njegovu arhivu. U stvari : Institucija Piščevih izdanja postoji u srpskoj književnosti gotovo dve stotine godina, od bečkih izdanja prvih knjiga Vuka Stef. Karadžića. Pravu i stvarnu istoriju srpske književnosti, onu, još uvek nenapisanu, najverovatnije čine dela izašla iz šinjela Piščevih izdanja... I institucije i institut su birokratske, malo teške reči. Institucije - znače deo Corpus iuris civilis, zakonika koji je sačinjen u 6. veku naše ere u vreme vizantijskog cara Justinijana, a u njemu je sakupljeno čitavo rimsko robovlasničko pravo klasične pravne ere starog Rima, i on je bio kasniji uzor za stvaranje buržoaskog pravnog sistema. INSTITUT - prevode kao zavod, vaspitni ili naučni; pravni propis; zakonsko načelo. Da li je Institut Piščevih izdanja - književno - naučni zavod, zakonsko načelo Piščevih izdanja? Smešno, apsurdno. U vreme socijalizma bilo je u modi osnivanje instituta za ovo i ono, osnivala ih je i finansirala država.
Država, ova i ovakva, ili neka druga, buduća, nema gotovo nikakve veze sa Institutom Piščevih izdanja : ona ga ne pomaže, jer već pomaže neke druge izdavače koje je uslovila i koje kontroliše na ovaj ili onaj način. Država ne finansira i ne mari za Institut Piščevih izdanja : kad brine o njemu, to je samo onda u retkim slučajevima, kad nastoji da ga sputa ili uguši, ili pridavi mehanizmima cenzure.
Neotuđivo je pravo svakog pisca, da objavljuje svoja dela - o tuđem, ili o svom ruvu i kruvu.
Institut Piščevih izdanja nije književno preduzeće, književna zajednica; to je način udruživanja dara i mara umetnika, najviše nalik na srpski narodni običaj poznat kao moba. Postoji dakle narodni običaj da susedi besplatno ili sa uzajamnim uzvraćanjem pomažu nekome pri većim seoskim radovima. Etimologija Instituta mobarov Piščevih izdanja je složena, ali je sada malo jasnija : smatram se njegovim osnivačem i utemeljivačem, a njegovo sedište je - tamo gde se čuva arhiva Zavetina, dakle, u mom roditeljskom domu u Mišljenovcu, i u mom beogradskom stanu. U neku ruku, Institut mobarov Piščevih izdanja je proizišao iz alternativnih izdanja, kakva su izdanja Zavetina bila godinama. Književni mobar, učenik književne mobe, onaj koji radi na književnoj mobi : to sam bio godinama, decenijama, kao i mnogi drugi. Mobarov institut Piščevih izdanja, pripada književnim mobarima, svim učesnicima književne mobe, kakvih je uvek bilo i kakvih će uvek biti dok je sveta i veka. Jer nije samo i isključivo vredno spomena ono što se objavljuje o tuđem ruvu i kruvu. Narodni običaj moba nema administraciju i birokratiju, bez koje ne mogu ni velika ni mala izdavačka preduzeća, bez obzira na vladajući društveni sistem...
Pravi i puni, konačni naziv za način književnog organizovanja, izdavanja rukopisa i njihovog očuvanja, mogao da glasi, ne nekakvo društvo, već : Mobarov Institut Piščevih izdanja. To je verovatno najbolji mogući, najčasniji i dugovečni način obelodanjivanja rukopisa knjiga i očuvanja rukopisa...Pisci mogu pomoći jedni drugima, kad im već država ili neko drugi ne pomaže : u tome nema ničega zlog, naprotiv...Krugovi istinske kulture šire se tako kao krugovi na vodi...Hvala Bogu - bačeni su prvi kamenčići u vodu : ne sa ćepenaka, već kroz prozore Mobarovog Instituta Piščevih izdanja...

M. Lukić

Miroslav Lukić Muzej nemogućeg ratara, Beograd,
Mobarov institut:ZAVETINE, 2002 136 str., str. 76 -79

среда, 4. јун 2008.

Из уредничких фиока (00003) МОТРИТИ, БИТИ


МОТРИТИ, БИТИ



Мораш да посматраш свет толико дуго
да време и простор
престану да постоје као посебне појаве
и претворе сe у јединствену енергију.
П. Хавико




МОТРИТИ небески пејзаж; броде пејзажи острва, негде девојачки благи, негда бурни, крцати грмљавином, кадкад чудесне, пуне тајанства живе слике са ветровима у ковитлацу...а ти мотриш...земља се унезверено окреће, и питаш се: Шта види онај што озгора гледа, о чему мисао његова у мојим безвременим стиховима?
МОТРИТИ непогоду међу планинским висовима, облаци су заклонили видик, а силовита грмљава пролама се понад урвина и затрпава их дивљом тмушом и хујем ветра; унезверене линије муња исписују ватрене арабеске, а ти стрепиш, у страху спознајеш своју сићушност...Јесу ли то небески стихови, порука лирици твојој земаљској што трепери у ваздуху са мирисом минуле непогоде?
МОТРИТИ потом облаке, те пловеће пејзаже, небеске континенте јал острва...плове опточени ватром залазећег, јал излазећег сунца, а ја из мог прошлог бивствовања препознајем ове пејзаже као старе знанце. Је ли то земаљско огледало, па земље видим као облаке, ти облаци вазда други облици, чудесна уметност промена, упућује на песму и њена значења. А понад, годишња доба географију неба мењају, на начин песме из које мотриш земље небеске.
МОТРИТИ камен које је обликовала вода, камен са мирисом горских врлети и плаветним сјајем његових мисли које слутиш док га држиш у руци, о Мирославе, збуњен чудесним облицима. Испуњен је празнином вировите светлости, са духом песме што траје у свему и казује из свега. Немушти језик облика, речитији од свега, са жубором воде, њеним чудесним говором који време не дотиче, који се свевремено исписује понад свега.
МОТРИТИ неми ход времена и златни сјај ливада како пева у вечерњој светлости док се у опојном мирису ваздуха кликћући лепршају ласте, а слике бесконачности и вечности указују из ведрине која се, из плавети небеске, у спису овом очитује.
МОТРИТИ место где је негда била кућа, камен је спопала аптовина, где је негдар било огњиште сада дивља крушка пева, око старе шљиве ижђикали мадљари угушили родитељку своју...неизрециво те осећање плави, без речи, ево, оставља. Где ли су сада укућани, мисао је моја што нестаје када се крошуму спустим до Ријеке. Шта ли ће затећи, после Страшног суда и Васкрса, ова реч коју остављам, у цик зоре, на прагу што се у шипрагу заборављен руни.
МОТРИТИ, биТИ зрачак светлости у капи јутарње росе.


Трешњевица, мај – септ. 2007. Мирослав ТОДОРОВИЋ

Listajući časopise ZAVETINA (00002)






VELIKA ZAVETINA



2. januar 1976. Genije jemči za osobine srca. Čovek nije manje besmrtan od duše...Duša ne umire. Napredak postoji. Dobro je neuništivo. Antihristi, pali anđeli, večne muke, religije - sve je to samo posledica sumnje. Dante i Milton su, opisujući po naslućivanju adske predele, pokazali da su obične hijene. Rezultat loš. NJihova se dela ne kupuju.
Čovek je hrast. Priroda ne zna za snažniji... ( Lotreamonove parafraze...)Čovekovo srce je knjiga koju sam naučio da poštujem...
Čovek je pobedilac himera, sutrašnjica, red od koga dršće haos, razlog pomirenja. On sudi o svemu. On nije glup. On nije crv. On je čuvar istine, zbir izvesnosti, slava, a ne izrod prirode. Ako je skroman, ja ga hvalim...
Poezija mora da ima za cilj praktičnu istinu. Ona izražava odnos koji postoji ismeđu osnovnih načela i drugostepenih životnih istina. . Svaka stvar ostaje na svome mestu. Poezija ima težak zadatak. Ona se ne meša u političke pokrete, u društvena uređenja, ne pravi aluzije na istorijska razdoblja, na svrgavanje vlasti, na ubistvo kraljeva, na dvorske spletke. Ona ne govori o borbama koje čovek ponekad vodi sa samim sobom, sa svojim strastima...
Pesnik treba da je korisniji od bilo koga građanina svoga plemena. NJegovo je delo zakonik diplomata, zakonodavaca, učitelja mladeži. Daleko smo od Homera, Vergilija, Klopštoka, kamoensa, od slobodnih uobrazilja, od sastavljača oda, od prodavaca epograma uperenih protiv božanstava. Vratimo se Konfučiju, Budi, Sokratu, Isusu Hristu, moralistima koji su, umirući od gladi, obilazili gradove!...
Rad ukida zloupotrenu osećanja...
Ljubav nije sreća...
Plagijat je nužan. Napredak ga nameće. On dovodi u ćorsokak piščevu rečenicu, služi se njegovim izrazima, briše lažnu ideju i zamenjuje je istinitom...
Protivurečnost je uvek najbolji znak prepoznavanja lažnosti...
...Ja ne opevam poeziju. Ja nastojim da otkrijem njene izvore...
Od vremena, od ljudi treba sve očekivati i ničega se ne bojati...
Čovek je u nemilosti kod onih koji misle...
Ne treba objavljivati knjige, tj. rukopise, u koje ne verujete, ni kao autor, ni kao izdavač. Setite se, kako je Dikas objavio prvo izdanje svojih PEVANJA...

Miroslav Lukić*

_________

* Otpalo iz jednog od časopisa ZAVETINA. Objavljeno kasnije, u 29. knj. Umetnosti mahagonija
"Posvećeno drvo ZAVETINE 1-2", Beograd, mobarov institut: Zavetine, 2002, 108 str. str. 45 -46.

КОМПЛЕТАРИУМ

УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА НОВОГ МЕДИЈА. COMPLETARIUM

На други, трећи поглед. ЦЕО СВЕТ је једна држава. "Сазвежђе З"